Jos jedna duga prica…
Jos jedna kisna noc…
Jos samo jedna duga prica za jos jednu dugu noc…
Zasto da je pricam?
Kome da je ispricam?
Kad bih kasnije bila nema, buljila bih u daljinu, ne bih mogla ni rec da izustim, ni glasa da pustim…
Sve sto bih ispricala je toliko poznato…
I kao i svi, posle jos jedne takve price saznala bih da je svet surov, da zivot nije obicni piknik na zelenoj livadi…
A ja se pitam zasto je bol gorivo za dalje?
Mozda zato sto nas ne ubije, nego nas ojaca… jer nas natera da skupimo hrabrost i krenemo dalje, a kroz vene nam prostruji led…
Opet se u mojim grudima stegne metalni uzas…
U podrumu mojih misli se potresu police…
To moje mracno mesto nije obasjano svetloscu… posula sam ga tresnjinim cvetovima da ga niko ne pronadje…
Samo sam ga ja mogla videti…
Tu cudnu gradjevinu sa spiralnim stepenicama ne zelim da niko pronadje…
Cemu onda duge price o tome gde su ti davni nemiri? Gde su nestali svi ti dani zvezdani?
Vreme kaplje…
