Sve se izliva iz njega veoma brzo...
I ja pokusavam da ga pratim...
I da ga shvatim...
I da spojim njegove reci sa izrazom u njegovim ocima, a muka mi je od shvatanja...
Postoji jedan deo mog uma koji blokira sve ostalo: razmisljam... Ne, nece to reci...
Gledam u licu koje sada i ne mogu da vidim najbolje...
Osecam da sam zarobljena... i ovaj susret i razgovor...
Znam sve sto bi mogao da kaze, znam sve recenice koje bih mogla ja da kazem...
Ne, ne zelim da kazem nijednu od njih... ali ih osecam, kako se pojavljuju na usnama...
Ne, ne zelim da izjurim napolje, niti da ga ispitujem, niti da ga vredjam, niti da molim i placem... ali mogu da vidim kako sve to izgleda...
Gomila scena...
Koju od njih izbrisati?
Svi su besmisleni, ponizavajuci, ocigledni i nedovoljni...
Gde sam ja bila tada? Koliko je sati imao u kojima je mogao to da uradi? Koliko je trebalo? Sat, devet, stotinu, tren?
Prodjem pored tog mesta i sada...
Nikada ne gledam kroz stakla, ne ulazim tamo, skrenem pogled...
Dobra sam u tome...
Usavrsila sam umetnost ignorisanja bola...
