Prozori obasjani suncem licilu su na kocke blistavog zlata...
U moje se srce lagano usunjala ljubav,zelja, pozuda, sitna bol ali i mali strah koji nisam mogla da poreknem...
Gledala sam u taj komadic mog odusevljenja...
Cula sam reci-Nemoj da dignes ruke od mene! ... ali zasto bih?... pitala sam se nemo...
Culo se brujanje u daljini i sum vetra... a ja sam samo zelela da zatvorim vrata pred spoljnim svetom... da ne budem izbeglica u sopstvene misli...
Isla sam novom stazom... nije ni bilo neko cudo sto sam prestravljena...
Kakav neobicn osecaj, boja, miris kada se skamenis pred promenom ...
Slusala sam samo svoje srce... nisam mogla da budem prakticna...
Glava mi je govorila da zaboravim ali srce da nikad necu...
Uvek sam smisljala kako da ukradem mrvicu vremena...
Pa opet one misli... Najbolje su lazi koje su najblize istini, lazi u koje mozemo da poverujemo i sami... ili su to mozda najgore lazi?
Pa opet one misli... Uzivam u toj galeriji lepih sitnica, galeriji opasnosti, galeriji spokoja... gde sam nasla utociste i tu opstala...
