Um igra svakakve igre...
Nije tacno da ne mogu nista da ucinim...
Ali ako zapocnem , nisam nista od toga dobro...
Uvek se neka sitnica uklopi ili ne...
Ne!... vristala sam u sebi, vec pomalo ocajno.... i odmicala se od ivice provalije...
Plasilo me sto sam srljala, plasilo me to otsustvo straha... nisam htela da znam kako gadno moze da se zavrsi...
Sve je imalo smisla, a istovremene se cinilo da je ludilo...
Sa jedne strane nisam imala pojma kako... ali bilo je predivno...
Sa druge strane prisustvo grize savesti udaralo me je kao hladna bol...
Sve je to bilo tu, pomesano...
Ali... kad bih imala jos jednu priliku, uradila bih isto... ponovo...
Prenerazena... sa uzivanjem prekoracila sam ivicu provalije...
