Samo sam se sporo vukla prenerazena svetom oko sebe...
Delovali su na mene kao lenji, mekani, razmazeni ljudi jucerasnjice...
Svi su mi se u jednom trenu cinili kao prosjaci na gozbi...
Kao da od njih nista ne zavisi...
Toliko surove istine i prisustvo milion stranih djavola u meni...
I odjednom se grupa razdvoji, bezizrazno, cutke... ne mareci za posledice...
Stajala sam i posmatrala grad koji me je grlio svojim tajnama, tamo negde skrivenim, sa toliko ponosa...
Posmatrala sam ga sa dozom vedrog prezira...
Znala sam da su najsjajnije zvezde koje vidim vec mrtve...
Vidim samo njihovu sliku...prelepe su, ali su davno ugasene...
Svet oko mene... kao prosjaci na gozbi...stiskaju se siluete...
Kao da ih nije dovoljno...nema sredista,nema srca, a ima mnogo ostrih ivica medju prosjacima na gozbi...
