Sve je naizgled san...
Gledam i gledam...
Ocekujem da vidim neku scenu u njegovoj zenici... neku scenu... sitnicu... neku veoma malu scenu... ali da je kao film...
Pocinjem da se nadam da je sve to tamo... duboko...
Mada se u meni i oko mene vide samo sitni komadici stakla... prozirni, sitni... koji mi se zabodu dovoljno duboko... uvek kada pomislim da je sve dobro...
Ublazava se ubod te sitne ostrine samo od naleta boja u meni...
Osecam se tako lagano cudno...
Cudno lagan osecaj... dok se udobno uklapaju bol i boje...
