Pahulje su jurile sa neba ne znajuci sta ih ceka na tlo...
I dok sam ih gazila, dok su skripali pod mojim nogama moje se srce grcilo...
U tom mom malom svetu nista, bas nista nije bilo kako treba...
Sa uzitkom pod ljubicastim nebom sam se prepustala besu.... gazeci pahulje kao da su one krive...
Dodirivala sam dno, najnizu tacku...
Zajedno a tako usamljeni...
Usamljeni sve vise i vise... vise nego kad bi bili sami..
Pomislila sam da je onda bolje ziveti kao pustinjak... trazeci kratku prolaznost... dobijati prolaznost...
Slamam se...
Nemam gde da odem...
Gde?
Nikuda...
Dusa tone...
Do djavola... Pahulje nisu krive...
