Oseti
27.4.2010



Oseti miris proleca koje dolazi…

Dolazi ko dodir mojih ruku…

Dodir na tvojoj kozi, koji trazi vrhovima prstiju tvoje srce…

Snove svoje lagano sam rasula po postelji…

Oseti me kao miris proleca… bez tuge, bez svetla… u tami koju para mesecev sjaj…

Ti si decak sa ocima boje neba… igras se trazenja smisla…

A ja, ne znam gde je smisao ako nije u tebi…

Oseti me lagano, kao lahor koji leluja…

 

Objavio Anica u 07:24 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar


Ceznjiva vrtoglavica
22.3.2010
Sklopila sam oci... nisam se secala da li sam prosle noci spavala... mozda sam na tren zatvorila pogled...
Uvek sam bila pomalo umorna, potistena kada sam se vracala...
Umorna...
Povratak... u stvarnost... sa putovanja...
A ceznjivi pogled koji mi je izazvao vrtoglavicu u mislima vise nije bio tu...
Znala sam kuda to vodi... gde se ide... on je cekao da ga vratim iz onoga sto je pobegao...
Neko ko je voleo da govori kao da je izgubio moc govora... samo je pogled iskrio...
Osecaj da trazis izlaz iz tog zelenog lavirinta me nije napustala...
Uporno sam trazila izlaz iz praznine i nepomicnosti... a taj pogled je znao gde da me povede... kako da mi dotakne ceznjivu vrtoglavicu ...
Objavio Anica u 07:39 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar


Ponos
16.3.2010
Cinilo se da je proslo mnogo vremena od mog poslednjeg pogleda...
Lice se videlo u izmaglici vremena...
Lice neverovatno zaustavljeno izmedju deteta koje sam bila i zene koje sam postala...
Sta su sve skrivale te porice, sta su sve odavale...
Zalila sam...
Bilo mi je jako zao sto nije znao da kaze... sto nije govorio cesce... zalila sam sto je zaboravio... sto je tako lako rasipao misli, reci... nikada one prave, tople, reci koje ispune i ponesu...
Sta li je ugusilo te reci? Ponos?
Ponos kao jecaj koji zaustavi vazduh...
Ponos koji udari kao talas i razbije jake stene...
Objavio Anica u 09:40 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar


Zabranjeno
15.1.2010
Plutali smo u tom stanju...
Nijedan od nas nije bio spreman da ostavi onog drugog... i zasto bi?
Osecaj i ekstaza te zabranjene ljubavi lagano ali sigurno je ispunjavala nase umove...
Tako lako je gusila sva nasa razmisljanja, prakticna i razumna razmisljanja, ubijala racionalnost...
Nasa ljubav je mesto gde su padale sve predrasude, svi principi, sve granice, mesto gde je padalo sve i sve se otvaralo ... kao vizija... kao purpurni svod...
Nisam se cudila zbog toga sto su se ljudi bojali takve ljubavi... to sve moze da ucini da svet izgubis...
A opet, ta ljubav cini da si toliko ziv sto ispitujes svoje ludilo... i opet vidis da si samo tada ziv... da lagano dodirujes vrhovima prstiju barsunaste oblake... da zivot ima znacenje... i mozda je sve to toliko obicno, ali kad se desi, ta ljubav je opet nesto novo zaljubljenom...
Objavio Anica u 09:13 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar