9.2.2009
Ne,necu da verujem...necu da verujem da nema coveka medju ljudima! Pa koje su im namere izmedju svih mojih strpljenja?...
Toliko toga im dadoh...cime li se to meri?...ko to meri?...
Mirno saginjem glavu...vidim im senke...gde su nestale prave vrednosti?
Svaku rec poslusah, svaki njihovu bol osetih...razumeh...ali oni mene nisu...
Na prvom usponu videh im okrenuta ledja...sta li je to toliko cudno u ljudima sto im ne da da mi pokazu coveka...
Oni me nikad nisu culi da tako govorim...ali tamo gde sam ljubav i postovanje prinosila, ne iz navike nego iz svog najvlastitijeg nagona, tamo gde sam svom svojom dusom bila ucenica i prijatelj-tamo nastaje gorak i uzasan trenutak...
Onda zastraseno srce pobegne nazad u samo meni drage doline,i ne moze da veruje da se treba uciniti i taj prelom, da se i ta veza mora preseci...
I sve vise rastu otpori protiv njih...i sve se raspadne u sarolike polupane parcadi...