“Evo ih.” prosaputa Mailman u potpunom mraku. Znao sam da je on zbog dosadnog buckanja loze u flasi i ostrog mirisa koji se pipavo sirio okolo. Progutah pljuvacku i oznojanim prstima zategoh kais na slemu. Zlokobni zveket zatvaraca se poput copora kevtavih pasa rasu brdom... Mrzim to ponavljanje, to poskakivanje sekundare u mestu. Isti redosled, ista reakcija i najgore je da mi sve to postaje sasvim normalno. Prihvatljivo. Kao i u svakoj mori... Do sledeceg spavanja.
secanja, dobri i losi izbori, stvarni ljudi i stvarni dogadjaji, neka imena su prava, neka malo izmenjena, sve u svemu imao sam potrebu da ih zabelezim, da mi ne iskliznu iz pamcenja