3/9/2007 - Magla
   I nije bilo narocito vazno. Smrznuto blato uz prigusen prasak se krunilo pod cizmama skorenim od prljavstine, a ledeni vlazni vazduh prodirao je duboko u pluca, do poslednje alveole izazivajuci  krkljavi kasalj svojstven strastvenim pusacima. Dim cigarete zaglavljene u zubima neprestano se skuplja oko ociju dosadno peckajuci i vodeci racuna da se slucajno ne pomesa sa oblakom pare koji izdisem pokusavajuci da razredim taj iritantni konglomerat stvari, kako kazu, vrlo stetnih po ljudsko zdravlje. Kad bolje razmislim, u ovom trenutku i nije mi narocito stalo do toga. Trljam zakrvavljene oci, stezem pusku i zveram u... nista. Mlecna belina, gusta toliko da je moras rukama razmicati i tegobni pritisak u plucima. Osvrcem se, nogom opipavam stazu koje u stvari nema, dodirujem ledeno vlazne stabljke svelih kukuruza i pazljivo osluskujem savrsenu tisinu. Definitivno sam se izgubio u tom jebenom sranju od magle. Sedam na ranac i otvaram cuturicu, rezak miris alkohola sa blagim dodatkom mirisa masinskog ulja. Dva - tri gutljaja nece skoditi. Ionako mi ne trebaju ni trezne misli. Petar veliki se spusti pored zamisljeno zvacuci svoju glinenu lulu i oduvavajuci ogromne oblake pare i dima mirisa mosusa. Ivice njegovog mundira, dobro uprljane blatom i potpuno sledjene, tiho zakrckase dok ih je podvlacio pod sebe.
- Sada cemo da cekamo. - rece zureci u prazninu pred sobom. Pogledah ga iskosa i otpih jos jedan gutljaj.
- Mislis li da je pametno?
- Svaki pravac jednako je los.
       Klimam glavom i palim narednu cigaretu. Cekanje. Da se bilo sta dogodi. Ako se uopste i dogodi. Ako se u ovom limbu bilo sta ikad i dogadja. Zavaljujem se unazad, spustam slem na oci i pokusavam se setiti bilo cega. Decjeg smeha, njenog tela obavijenog oko mog, vilinih konjica nad nepokretnom povrsinom vode, mirisa kajsija u vocnjaku ali svaku misao u trenutku pritisne praznina i dosadna hladnoca koja probija kroz jaknu podsecajuci da ovde nema misli, nema secanja i da ljudskost ne obitava ovde.
Dodir Petrove ruke me natera da se naglo uspravim grabeci pusku. Vetar. Belina pocinje da se meskolji na horizontu i na nebu se najpre pojavi svetli krug, a zatim istocnjak rastera i poslednje pramenove beline koji se izgubise u kukurizistu. Osvrnuh se i krv mi se u trenutku pretvori u neupotrebljivu tecnost koja se instiktivno povukla iz svih perifernih sudova pripremajuci se za bitku. Zlezde su neumorno pumpale adrenalin podizuci efikasnost i snagu misica, a prsa se napese pumpajuci sve vece kolicine kiseonika. Stajao sam gotovo na samoj periferiji grada, skoro kilometar duboko iza njihovih linija. Zestoko psujuci utrcah u redove kukuruza i bacih se na zemlju. Koje prokleto sranje! I jebena presecena telefonska linija, i jebena budala od porucnika koji me posla po toj magli da je sredim, i jebeni ja sto sam uopste pristao, i za koji moj bar ne obeleze jebene staze?!  I sta sad? Ako me ovi vide, najebao sam. Ako me moji vide kako se priblizavam odavde, najebao sam. Stvar izbora? Nije nego. Slazem u glavi karte, raspored linija, minskih polja i pokusavam pronaci neki otvor, kuda bih mogao proci a da me ne vide. U stvari, postoji. Samo jedan. Kroz minsko polje. Na tu stranu ionako nema potrebe gledati.
I dalje psujuci skidam sa sebe sva sranja koja bi mi mogla smetati: ranac, masku, visak municije, kalem sa kablom, telefon. I, putovanje moze da pocne.
Beskrajno sporo puzim izmedju redova kukuruza pazljivo zagledajuci izmedju stabljka i povremeno isprobavajuci nozem tlo pred sobom. Na prvi sum zadrzavam dah nastojeci da se ukopam u onu sledjenu zemlju i cim prodje, nastavljam dalje. Sati. Vec ne osecam laktove i kolena. Prsti gotovo sledjeni jedva drze pusku u rukama i bas tada nailazim na jednu. Odskocna kurva, slabo maskirana razmrvljenim grumenovima zemlje i tanka zica koja se pruza levo i desno. Zgodno smisljeno. Reagovace na nagaz, i na potez. Isprobavam zategnutost zice... mogla bi biti i na otpust. Ali suvise je labava, a bilo bi rizicno i za onog koji postavlja. Klestima presecam zice i nastavkom za ciscenje cevi je osiguravam. Ipak, prelazeci preko nje nastojim da je ni u ludilu ne dotaknem. Dvadeset metara dalje, jos jedna. Ne valja. Pocinjem se navikavati. I njoj presecam zice i pazljivo je zaobilazim. Posle gotovo 4 sata usudjujem se podici glavu i proviriti okolo. Stezem pusku prsta na orozu i lagano ustajem.
- Sta radis tamo idiote? - prolomi se glas od kojeg mi namah klecnuse kolena a svi ostali daleko potrebniji zglobovi se ukocise tvrdoglavo odbijajuci da naprave i najmanji pokret. Iskolacenih ociju sam gledao u bradatog rezervistu sa nasim oznakama koji je lezerno naslonjen na zid ispijao kafu. Osvrnuh se i dodje mi da zaurlam. Sat i po sam puzao kroz nase linije.
- Ajde sad prodji ovamo, tamo nazad ima jos dosta mina. - rece on pruzajuci mi casicu loze.
Progutah je u jednom dahu dok su mi se misici u trzajim opustali.
- Znam.
Pošalji komentar! :: Obavesti prijatelja!

O meni

secanja, dobri i losi izbori, stvarni ljudi i stvarni dogadjaji, neka imena su prava, neka malo izmenjena, sve u svemu imao sam potrebu da ih zabelezim, da mi ne iskliznu iz pamcenja

Poslednje objavljeno
Meni
Kalendar

Prijatelji
Linkovi


    Entry 7 od25
    Prethodna | Sledeća