12/4/2006 - Petar Veliki
Vreme sporo odmice... beskrajno sporo. Gledam sekundaru na satu kako beskonacno stoji na jednom te istom mestu. Prodrmam ruku, pogledam, i ona je i dalje tu.Ipak, uporan sam, vec osetim kako mi se kisa sliva niz ivice slema, pravo iza okovratnika, i jezicak hladnoce, negde na sredini ledja kada se sekundara posle citavog eona pokrenula. Prosto je bilo gadno koliko sporo. Da, da, vreme je stvarno subjektivna stvar. Gazim Pavelovim blatnjavim tragovima ignorisuci gnjecavi zvuk koji dopire iz cizama. Treba sici niz ovu bledozelenu kosinu, malo prema Dunavu, a zatim uzbrdo do rovova sa ukopanim topovima. Lagano napredujem kroz maglu koja mi vec krklja u plucima. Prebirem po secanju stazu, trazim pogledom poznate obrise ali ne vidim nista osim beskrajnih nizova kukuruza. Mislim da sam se izgubio. U jebenom kukuruzistu. Uljucujem radio vezu i napeto osluskujem elektrostaticko sustanje. Nista. - Morava 2, ovde Setac 5 javi se...Morava 2, ovde Setac 5 javi se... Okruglo nista. Ono sustanje me pocinje nervirati...kao i obicno dezurni spava...a ja pojma nemam gde sam. Kod nekog skretanja sam verovatno napravio los izbor. Cesto mislim da je ipak najjednostavnije ici pravo. Spustam pusku sa ramena, ubacujem metak u cev i pocinjem se oprezno probijati kroz tu sumu kukuruza. Korak po korak...- Visoko podizi nogu...dobro pogledaj gde ces stati...a zatim ponovo...i tako u nedogled, bar dok ne cujes klik. Posle vise nece biti vazno. Posle dvadesetak metara vidim kako se sasusene stabljike proredjuju. Vide se i obrisi mutnog neba. Osecam nagon da potrcim...ali, mrzi me. Sigurno nisam stigao bog zna gde, bar, nista razlicito od onog sto jeste. Novi vidik i novi izbor. Ravno. Bez brda u zaledju. Topovi rastrkani po njivama, uske blatnjave staze. Prilazim najblizem. Posada sedi oko vatre, podgreva konzerve i potpuno im je svejedno da li ce opet poceti kisa. Pronalazim slobodno mesto pored vatre i upadam u krug cuturice koja ide od ruke do ruke. Sljivovica, malo tezak miris pa jos i ukus plastike ali prija. Vraca malo topline. - Treca baterija, gde je? - upitah - Levo ili desno odavde? Bradonja sa zaledjenim osmehom odmahnu glavom. -Idi desno, pored rova, negde su na kilometar i po od nas..- Klimnuh glavom i polako krenuh u naznacenom pravcu. I opet nista osim tisine. Osvrnuh se i videh Petra kako pazljivo staje u moje tragove. Ne onog Petra, vec Petra Velikog. U stvari, nije bio bas veliki, imao je samo cetrnaest godina, ali vec je tesko koracao od kako ga je rafal crvenih presekao preko nogu negde kod Odese. Preduga sablja mu se stalno uplitala medju noge, ali nije pustao iz ruku uzde gotovo lipsalog konja. -Ti stvarno nemas pametnijeg posla nego da se muvas ovuda?- upitah Petar Veliki slegnu ramenima i zabaci svoju cupavu kozacku subaru unazad. -A gde bih drugde. Mislis da ima boljih mesta? Sada je dosao red na mene da slegnem ramenima. -Ne znam, mogao si napraviti i bolji izbor... -Ja nisam birao.- -Ma znam, ali opet, evo te tu. Opet razgovaramo. -Sagni se malo... u istom trenutku se bacam na zemlju i cujem ljutito zujanje zrna koja prolecu iznad mene. Naravno da je i Petar Veliki mrtav, mozda tek 3 decenije, ali opet dovoljno. Dovoljno da zaboravi stepe, Kuban, zestoke konje, razmahane biceve, ostre sablje, medvede i sve ostalo. Pa dobro, on mi se jos najvise dopadao od svih. Vecito ljutit, cudne cudi, kao i svi sa tri imena, ali covek se uvek mogao osecati sigurno u njegovom prisustvu. Ne kao pored plasljivog Petra, niti razumnog ali prevrtljivog Pavela. Petar Veliki je sa svojih 14 bio sasvim siguran u ono sto je cinio. I bio je u pravu. Ostao je ziv. -Sta mislis, hoce li i danas biti gusto? -upita on Bacih jedan pogled ka udaljenom gradu i njegovim jedva raznatljivim obrisima. Crni dim vijugao je na nekoliko mesta, a iz oblaka se pocelo pomaljati sunce. - Ne verujem.- rekoh. - Setac 5, ovde Morava 2, prijem- zasista radio. - Morava 2 ovde Setac 5, spavate je li?! - Mogao bi i ti, `ajde nazad, Setac 2 ide ka tvom mestu. - Ok Morava 2, odoh. Iskljucujem radio i ponovo gledam Dunav kako se valja ispod. Sa brda dopire jasan zveket praznih caura i Dunav nije vise tako mutan. Ni sa deset godina izmedju sabijenih u dve sekunde izmedju eona, a dorucak tek stize...nastavice se...
Pošalji komentar! :: Obavesti prijatelja!

12/4/2006 -
Poslao proteus
vaaaau,ja sam prosto, jednostavno oduševljena!čekam
nastavak!Jel može malo veći font?uhvatila sam sebe kako dodirujem trepavicama monitor )

Permanent Link

12/4/2006 -
Poslao Lady
Ovo je jako uznemiravajuce napeto, dobro napisano.

Permanent Link

O meni

secanja, dobri i losi izbori, stvarni ljudi i stvarni dogadjaji, neka imena su prava, neka malo izmenjena, sve u svemu imao sam potrebu da ih zabelezim, da mi ne iskliznu iz pamcenja

Poslednje objavljeno
Meni
Kalendar

Prijatelji
Linkovi


    Entry 24 od25
    Prethodna | Sledeća