1/9/2007 - Bol
Nenajavljen, kao i obicno. Jednostavan udarac u pleksus koji te zahvati izmedju dva koraka i izbije sav vazduh. Samo se skupih i sedoh u travu oslonivsi se na drvo. Disi, razmisljaj o disanju. Jednostavnom poslu; dizanje i spustanje dijafragme, sirenje grudnog kosa. Posmatram goreci transporter kako se uz riku motora i zveket gusenica slepo vrti u krug ali nista osim ostrog pulsiranja ne dopire do svesti. Usijani noz svrdla mi po stomaku ne dopustajuci ni jedan trenutak za neke druge misli. Vec osetim i zmarce kako struje od vrhova prstiju ka podlaktici, sve kraceg daha, i tamu kako se skuplja po ivicama ociju dok u sredini vidnog polja igraju svetlaci. I konacno uspevam oblikovati jednu misao. Sasvim jednostavnu, jasnu i nepogresivu. Zelim da prestane. Bilo kako. I nista drugo nije vazno. Odjednom osetim divljacki bes, bes prema tom bolu koji me tera da bljujem oko sebe, da kidam uniformu sa grudi dajuci mesta ledenom vazduhu da prodre do samog sredista tog usijanog siljka. Gutam  udisaje u velikim zalogajima i poslednjim snagama izvucenim samo iz tog besa ustajem oslanjajuci se na pusku. Ali on je i dalje tu. Histericno pulsira u meni dok se nesigurno klatim na utrnulim nogama. Uprkos ledenom vetru koji mi udara u lice osetim graske znoja kako se skupljaju na celu, kako klize niz kaiseve slema, preko obrva, do ivica ociju. Pravim nekoliko nesigurnih koraka, kleknem, pa opet napred. Drhtim, ali ni bes ne popusta. U neko drugo vreme, verovatno bih bio zadivljen njegovom nepopustljivom iskrenoscu i silinom, ali sada je bio jedino sto me povezivalo sa stvarnim svetom. Teturajuci, nadjoh i cuturicu, malo oderanu sa strane, ali celu. Skidoh poklopac i povukoh dug gutljaj. Oci mi zasuzise, a okrepljujuca vrelina se razli stomakom.
- Vremenom se naviknes - rece Petar mali kaceci rap o moje rame. Okrenuh se, i izmedju bljeskova tog savrsenog bola nazreh njegovo sledjeno lice zamrznutih ociju.
- Postane deo tebe, predje u trajanje i jednog trenutka se zapitas kako si uopste mogao bivati pre njega.
Gledajuci ga onako iskosa, potegoh jos jedan brz gutljaj.
- Ovo nisam ja! Niti je on deo mene! - zarezah gutajuci novi talas sumanutih udara u pleksus. Petar mali zaklima glavom gledajuci kako ULT zasipa zemljom goreci transporter.
- Mislis samo.
Gazim po naorima prekrivenim injem, silom gutam onu lozu, ali bol ni bes ne prestaju.
- Kako god. Jebe mi se za njega! Cujes? Zgazicu ga! Pokidacu ga! I ostacu samo ja! - povikah usred sledeceg udara koji me natera da izbljujem svu popijenu lozu.
ULT je dobro obavio posao. Transporter je konacno prekinuo ono suludo kruzenje pokopan pod tonama zemlje, i samo se s jednog kraja vijorio gust crni dim. Stajao sam na ivici rova, gledao to sivo novembarsko nebo bez ptica, bez ljudi, slusao grobnu tisinu i cekao da prodje....
Pošalji komentar! :: Obavesti prijatelja!

O meni

secanja, dobri i losi izbori, stvarni ljudi i stvarni dogadjaji, neka imena su prava, neka malo izmenjena, sve u svemu imao sam potrebu da ih zabelezim, da mi ne iskliznu iz pamcenja

Poslednje objavljeno
Meni
Kalendar

Prijatelji
Linkovi


    Entry 9 od25
    Prethodna | Sledeća