-Zbogom – reče Lola. – Čujem točkove kako dolaze, uskoro će me prvi put zgaziti...
-Voliš me?
-Ne.
-Pitam te još jednom – voliš li me?
-Ne volim.
-Ne voliš?
-Ne.
-Zašto, bre?
-Zato.
-Nimalo?
-Nimalo.
-Što si takva?
-Ne volim te.
-Što te ja volim?
-Kad si lud, pa voli!
-Volim te mnogo.
-Šta ti mogu!
-Možeš bar malo.
-Ne mogu.
-Nisi ni probala.
-Jesam.
-Voliš onoga...
-Ne volim ni njega.
-Voli mene.
-Odsad neću više nikoga voleti.
-Ni kao kolosek me ne voliš?
-Hoćeš da kažeš kako fenjer ume da voli?
-Unutra je moje srce.
-Moje je u čeliku koloseka.
-Pitaj ga.
-Pitaj ga ti...
-Voliš li me?...
-Ne!
Tako smo se svađali sve do 1981. godine. Tada je izvađen kolosek sa Lolinim rukama i nogama. Bacili su ga u šumu, a u šumu je došao vajar, uzeo njene ruke i noge od plemenitog metala, dodao usne i grudi, usred planine zablistao je spomenik palim borcima preko reke Morave. Tako je Lola nastavila da živi.
Ja sam naučio kao riba da plivam iznad vode. Večeras idem da tražim reku Moravu, da nađem Lolu i da je pitam da li me voli.
Što veća ljubav, to veća krila. Mislim se ja u sebi. Dok letim iznad vode, malo mi smeta što tačno ne znam da li su nas ubili onda kod četvrtog koloseka, ili malo kasnije, ili tek juče, ili će to biti sutra.
Pošalji komentar
Komentari: