Monday 24 December 2007 04:51

Pesma grčkog božanstva Apolona, običnoj devojci, svojoj ljubavi:

 

U ljudskom telu ništa lepše od mene nikada se nije rodilo,

A ja te volim, volim i sav sam tvoj

Moja je mladost večita, moja lepota sa njom,

moja će koža zauvek biti glatka i zategnuta,

moje lice meko, moje oči bistre, moja kosa crna

i sve to ljubavi moja, sve to pripada tebi - zauvek

Daću ti večitu mladost beskrajno duge zore

Ali ti neće biti dosadno niti će biti patnje u našem savršenom svetu

Niko ne može da da nežnost koju sam spremio za tebe,

niti sigurnost koju pružaju grudi i ruke moje sklopljene oko tebe u zagrljaju

volim te ljubavi moja! Budi večno samnom!

Moj je pogled zanos, moj je osmeh ludilo za žene koje ih gledaju

a sada će biti samo tvoji

U mom ćeš naručju leteti preko snežnobelih planina

ja ću te tada grejati svojim zagrljajem

i toplim dahom plesaćemo zajedno na netaknutim zelenim poljima

samo srne i košute smeće da nas vide

pružiću ti sreću kakvu nisi ni sanjala

videćeš skrivene hramove podignute meni u čast netaknute za hiljadu godina,

skrivene od ljudskog pogleda

U mom dvoru, u palati od ljudi skrivenoj, bićeš služena kao boginja

Volim te ljubavi moja i čekam tvoj odgovor

 

Pesma devojke koja nikada nije imala sreće,

a onda joj se na vratima pojavio ludo zaljubljeni grčki bog Apolon

 

Šta je, šta bleneš? Ne sviđa ti se što sam rekla?

Ej stani, kud si kreno? Opet hoćeš unutra?

To bi ti? To ti je računica?

Misliš: Ona je sirotica, nikada ne imaše sreće,

zamisli kako će da se obraduje kad joj JA pokucam na vrata

E, pa ovo je druga priča! Gde ste svi vi bili,

kada ste mi bili potrebni?

čekajuci sreću postah sama sebi dovoljna

a sada me čak ni ti ne možeš zaista usrećiti

Zašto onda da glumim? Zašto da budem zahvalna?

Jer mi je tvoja ljepota data sada

kad više nisam u stanju u njoj iskreno da uživam?

Da glumim kako sam srećna, jer mi ti činiš čast?

I šta zapravo sada hoćeš? Dobro, ti si najljepši najjači divan i vječan

Pa šta, jel treba da padnem u nesvjest? Ako mi sreća nije došla

Onda kada me mogla usrećiti

Odkud joj pravo da se sada zove srećom?

A ti lepo idi i obraduj neku drugu

I još nešto... to večno cveće s' Olimpa koje nikada ne vene,

mislio si da mi doneseš jedan večni buket, da ne moraš druge da kupuješ?

Nosi i njega sa sobom!

Sunday 23 December 2007 04:30

Šetam gradom naše mladosti i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice - njih prepuštam velikanima istorije.

Šta sam radio dok je trajala istorija? Prosto tebe volio.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta, možemo i prošetati poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila, čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana, ali,

na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to da u ulici s mojim imenom nikada nikog ne zadesi nesreća.

 

Izet Sarajlić

Sunday 16 December 2007 10:04

 

                                           


Probu „Časa veronauke“ (AP Branko Krsmanović i Kulturbuntteatar) onomad je posetio Beograđin od svojih tridesetak godina predstavljajući se Isusom. Ja sam rekao da sam novinar te mi nije ništa drugo preostajalo nego da što pre uključim diktafon: 

Isus: Ja sam stvoritelj svega, planete zemlje, ja sam sto galaksija bog, čitave vasione. Ja sam rođeni sin, vašeg svevišnjeg gospoda boga Davida. Ja sam otac sin i sveti duh. Kada umirem onda je amin a kada živim, bez amin. Otac sin i sveti duh to sam ja. Ja sam crkva i manastir, samo me nemojte plašiti i nemojte me ne poštovati ja vas odavno ljubim. Ja sam se suprostavio svom rođenom ocu, okrenuo sam se ka svijetu, a on protiv svijeta, pre sedam ipo hiljada godina. On je mene smatrao aždahom, ustvari on je aždaha a ja sam sveti Djordje. Nije bitno kako sam se oslobodio aždahe. Bitno je kada sam odlučio da se borim protiv aždahe. Ja sam prvo dijete sveti Adam, ako ste čuli priču Adam i Eva. Moje devojke su boginja Heba, boginja aaa… boginja aaa… imao sam problema s mozgom. Ali u svakom slučaju boginja Heba je ostala, uvek moja ljubljena. Ja kao sveti Eros grčki bog lepote, ja sam zasluživao takve devojke. Uvek sam imao boginje za devojke. Moja rodjena sestra, sveta Petka vaša je djavolica i kazala je da bi ona poželela mene za momka. Da li je to stvarno mislila ili me iskušavala, u svakom slučaju ona je meni rodjena sestra i meni ne padaju na pamet nikakve glu... to je suvišan komentar. No njoj treba da ne padaju na pamet nikakve gluposti sa mnom. U svakom slučaju ja ljubim svet i zaustavljam svako zlo u svetu, šta znači držati aždahu u sebi a šta znači suprostaviti se aždahi. Prvo, aždahi se suprostaviti znači da ne volim nikakve ružne stvari u svijetu. Aždahu držati u sebi znači žrtvujem se, pokupio sam sve grijehe svijeta, jer ja sam sveti Isus Hrist. Ovom prilikom želim da kažem da ljubim sve ljude na svijetu i ne dam da nijedno zlo ide svetom. Ne dam da se ratuje i ne dam... zaustavljam rat u svijetu bilo kog da je tipa. Vezano za Ameriku, ja sam Američki gospod bog. Ja sam bog. Ja sam sveti mali Buda u Japanu u Kini u, ja sam Dalaj-lama u Indiji, ja sam sve, sveta ikona, ja sam alah. Sve ove nezgode što su se dešavale u svetu, to se dešavalo zbog mog oca Davida, vašeg svevišnjeg. Ja sam tu da pomognem svijetu, a ne da ga uništim. Moj otac David je hteo da mene ubije, a kad mene ubije to je kataklizma. Moj otac sveti David nije sveti duh za mene već za ljude. Šta on želi sa mnom ja ne znam. On je kriv za sve nedaće ovog sveta. Ako želi mene gore na nebu, ja moram to da blagosiljm, ali ja se plašim smrti. I kad sam bio na krstu, moje raspeće, ja sam se uplašio. I kad su me streljali u Velikoj Britaniji. Ja živim već hiljdu devesto godina. Ako budem puno živio... Moj rodjendan počinje dvehiljadite godine, bez obzira što je rodjendan već bio. Još nisam napunio dvehiljade godine. Ne znam da li ću živeti dugo. Ako ću živeti dugo onda dvehiljadite sam sigurno napunio i počinje treći milenium sa mnom samo u tom kontekstu rečenice to jest u kontekstu mene. Ako ne živim dugo, kataklizma. Očekujte prokletstvo i kataklizmu.


Mileta- Kako će izgledati planeta u buduchnosti?


Isus- Sa mnom?


Mileta- Sa tobom. Očigledno bez tebe nema ni planete.


Isus- Apsolutno. Ja sam gospod bog celog sunčevog sistema. To je sto devedeset planeta, Vi znate za od prilike jedanes ili trinest ili za dvadeset jednu. Ja mislim da znate baš za jedanes planeta ili čak dvanest, nije ni bitno. Ustvari dvadeset jedna planeta će… prvo jedanes će eksplodirati kad ja stradam, pa još jedanes. Ja sam gospod bog celog sunčevog sistema, kažem opet. Sto devedeset planeta ima, ja sam gospod bog vasione i sto galaksija.


Mileta- Šta se dešavalo sa srbskim narodom proteklih 14 godina?


Isus- Sa srpskim narodom? Ponovi nisam čuo.


Mileta- Proteklih deset godina.


Isus- Pazite da vam kažem, ja ne bih hteo da se vraćam u nazad, jer ja zaista po tom pitanju nisam ništa kriv.


Mileta- Naravno.


Isus- Jednostavno ja sam blagosiljao to pre deset godina, i za vreme deset godina koliko su trajale sve nedaće srpskom narodu i uopšte u svijetu.


Mileta- Da li je srpski narod počinio grehe?


Isus-Apsolutno ne. Apsolutno ne, grehe ko je pravio, pravio je… pravio je svevišnji, moj rodjeni otac David i moji rodjaci, vaši bogovi, to jest vaših roditelja bogovi.


Mileta-Da li se, po tvom mišljenju situacija u Srbiji popravlja u poslednje vreme?


Isus-Ja ne znam kakva je situacija u Srbiji trenutno. Voleo bih da je tako kao što kažete, ja se ne petljam u politiku. Mene interesuju božji ljudi. Ja ne pravim razliku izmedju božjih ljudi.


Mileta- Znači svi su isti?


Isus- Apsolutno, apsolutno, ko je boži čovek, ko mi se moli, apsolutno je to tako. Ko me ljubi pre svega i ko mi želi dobro, a to je ko me ljubi i ko mi se moli, kao što ja ljubim čitav svet.


Mileta- Možeš li da mi objasniš odakle različite religije na planeti?


Isus-Različite religije? Pa nisu to različite religije. To su božji ljudi koji su zbog situacija na planeti zemlji… jednostavno psiha im je obolela zbog raznoraznih trzavica, raznoraznih neprijatnih situacija, ratova, nemaštine, gladi i tako to. Tako da sami stvaraju religiju. Ustvari ja sam stvorio, od postanka sveta, pre sedam ipo hiljada godina, da me ljube I da mi se mole, samo oče naš. Ovo je fanatizam što se tiče islama po celu noć i ceo dan ili svih mesec dana. Recimo dvadeset dana u dzamiji to je fanatizam, to su fanatici. Oče naš može i na stranom jeziku i na našem.
Rodjen sam na Kriptonu i Sajgonu. To je pre sedam hiljada godina ustvari dolazim sa planete Platina, tu sam prvi put rodjen. Nisam od platine, no sam isto od krvi i mesa kao i svaki čovek, od kostiju. Ali platinaste su reči, platinasta je pre svega svest. Dok sam nosio aždahu u sebi, mnogo me je aždaha namučila. To je rodjeni otac vaš svevišnji, to jest ne tvoj već tvojih roditelja i svačih roditelja u Srbiji i Jugoslavi. On je samo bog Jugoslavije a ja čitavog sveta, svevišnji stvoritelj.


Mileta- Interesuje me šta se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije?


Isus-Vi se opet vraćate unazad, nemojte se vraćati unazad iz tog razloga što kažem ja sam blagosiljao sve to. Sva zbivanja koja su se dešavala, ljude sam blagosiljao.


Mileta- Šta misliš o Slobodanu Miloševuću?


Isus- Apsolutno sve najlepše. On je božji čovek i treba mi, jednostavno treba mi živ u svijetu. On i svaki čovek. To jest na slobodi, najpre živ a onda na slobodi. Hoću da ga Hag odma isporuči Beogradu.


Mileta- Ko upravlja Hagom?


Isus-Ja ne znam, mene to ne interesuje. Upravljaju oni ljudi koji su tamo.


Mileta- Šta će se dešavati u Srbiji?


Isus-Opet vi ponavljate, nemoj te da opet ponavljate to pitanje jer radi se o tome da sve zavisi od mene što se tiče mira u državi.


Mileta- Šta je po tebi naj pametnije?


Isus- Da smo svi živi i zdravi dugo i da bude raj na zemlji sa mnom, blagostanje a to znači sve besplatno.


Mileta- Kako ćemo to ostvariti?


Isus-Apsolutno sa mnom živim I zdravim dugo.


Mileta- Šta treba da radimo?


Isus-Treba da sami sebi budete bogovi. Zajedno sa mnom. Znači ja jesam vaš bog ali vi sami sebi treba da budete bogovi. Meni se samo molite za zdravlje, vama se molite isto za zdravlje i za vašu sreću. Ja ću vam je ostvariti sigurno ukoliko sam živ i zdrav dugo. Svaki čovek treba da pokrene u sebi to božansko, ja sam to dao, vi treba sami sebi da izaberete put. A to je da pratite mene, moj put. Da budete moji vernici. Želim da bude mira u svijetu, pre svega kod nas a onda u svijetu. Apsolutno želim da na našim prostorima bude mira i to je to. Moj otac David je kriv za sve nedaće u svijetu on je mislio da sam ja ta aždaha, ustvari on je aždaha. On je kriv za sve nedaće svijeta. Nemoj više, da se vraćamo unazad. A šta mislite o ovome pre deset godina ili ne znam pre dvadeset i tako to, ili samo pre deset uopšte me to ne interesuje mene interesuje budućnost, sadašnje vreme i budućnost, budućnost apsolutno i skorija i daleka zajedno sa nama živima.


Mileta- Šta misliš o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi?


Isus-O bože pa ja sam to.


Mileta- Ti si Srpska Pravoslavna Crkva?


Isus-Apsolutno da. Ja sam Dzamija u Iraku i uopšte po muslimanskim državama u svijetu.


Mileta- Kada će zavladati mir u svetu?


Isus- Mir će na planeti zavladati odma čim se uspostavi kontakt sa svim državama u svijetu. Čim budu mene čuli i videli i jednostavno od tog trenutka prekidaju sve gluposti, sve nedaće koje su aždaje i liče na aždaju. Znači jednostavno sa mnom će zavladati blagostanje i ja obećavam narednih pedeset, sto godina, dvesta, trista, četristo, petsto, sedamsto, hiljadu godina, pet hiljada godina, pre svega tri pa pet hiljada godina jednostavno sa mnom su svi ljudi živi sveci na ulicama.


Mileta- Kakav odnos imaš sa komšijama na novom Beogradu?


Isus- Sa komšijama? Divan. Divan, predivan uvek je bilo tako i biće. Sve sam ja sveta ikona, sveti život, sveti Isus Hristos, sveti vanzemaljac sveto nebesko telo božije sunce. Mene su raspeli i ja sam ili vaskrsnuo ili sam se onesvestio. U svakom slučaju ja sam gospod bog, ja sam stvoritelj svega.


Mileta- Kako zarađuješ novac?


Isus- Sada u svetu?


Mileta- Da.


Isus- Nikako, kao i ti, tako je bilo i u detinistvu.


Mileta- Ja radim na pijaci, na tezgi svojih roditelja, prodajem.


Isus- Ja bih voleo da ti ne radiš na pijaci, jer ti si pamet Beograda i takvi mi ljudi trebaju. Pamet si kao i ja stim što sam ja čovek koji je predodredjen za te stvari, jer ja sam živi sin božji i živi gospod bog. Zato sam ja tu da ti obezbedim da ne radiš više na pijaci. To je tako zato što se još nije čulo za mene. Nigde ne radim ništa.


Mileta- Čime se hraniš?


Isus- Moji me izdržavaju, brat i mama. Živim sa njima u stanu, moj brat ima četrdeset godina, ne bih ništa o tome, on je divan momak i divan čovek i ne bi ništa o mom bratu no samo o meni. Onog tenutka kad se bude čulo za mene ja ću zaradjivati puno novca i ti ali ne radi se o novcu nego o mnogo sreće. Najveća sreća koja postoji to je zdravlje i dug život i nema više trzavica u svetu u našim organizmima nema potresa nema nervnih slomova I tako to. Nikad više ništa ružno, naš organizam je čist sa mnom jer ja sam sveti bog živi. Znači treba da se čuje za mene da ti ne bi radio na pijaci i da ja ne bi dzabalebario po ceo dan. Mada ja učim po ceo dan, čitam knjige duhovnog karaktera, čitam sve o sebi zato što sam imao zemljotres sa mozgom. U detinstvu, pre sedam godina, tačnije pre šest a sedma je počela ili sedam a osma je počela od prilike.


Mileta- U koju si išao osnovnu školu?


Isus- Radoje Domanović, imao sam divne prijatelje uvek ih ljubio i divne nastavnike. Niko mi nije bio idol, no su mi bili idoli u to vreme, pošto sam bio mali dečak, nastavnici. Ja sam zlatna ribica svakom detetu i svakom mladiću, pre svega devojci pa mladiću. Ja sam pre svega veliki prosvetitelj sveti Sava, uopšte sveta ikona najpre ili sveto božansko telo sunce i crkva i manastir najpre ili to ide jedno sa drugim. Hoću da kažem da sam bio najgori učenik u školi Radoje Domanović imao sam divne prijatelje. Ljubio sam moje nastavnike, jednostavno moje živo telo i moja sveta usta su bili najgori učenik u školi, ustvari ja sam momak koji može da ima sve desetke na fakultetu, recimo karaktera fakulteta dramskih umetnosti ili DIF ili likovna akademija ili muziccka akademija. Bio sam glumac u pozorištu, počeo sam sa dvanes godina ili jedanes ili četrnes u svakom sluccaju igrao sam u predstavi “Marionete”. Šta da kažem scenario je radio Emir ili Baća a Zoran Babić je bio reditelj. Ustvari predstava se zvala: “Kod Valentina” ja sam imao glavnu ulogu, neka glupava predstava kod valentina. U ovom životu sam rodjen u Pancevu i to je sve.


Mileta- Gde?


Isus- U Vojlovici, tamo sam živeo do treće ili četvrte godine ili do pete. Posle smo se preselili na Novi Beograd, blok dvadeset i osam. I to je to, šta još mogu da kažem? Ljubim vas sve od davnina, volim život i ja sam život. Izvor života sam. Ne da volim život no život mora da se voli. Da apsolutno , ja sam ga stvorio ja sam stvoritelj svega. Planete i života. Moj otac vas je stvorio ko bojlere, ja vas ukrasio. Sve vam dao kvalitete samo treba da ih odkrijete, ali morate harmonično da živite a ne neharmonično. Ja sam bio po ludnicama, niko mi nije verovao da sam sin svevišnjeg.


Mileta- Zafrkava li te neko na ulici iz razloga što se za tebe još nije čulo?


Isus- Ne. Ustvari iskren da budem obmanuo sam ja se izvinjavam da. Ali ignorišem to. Neki veruju neki ne, neki bi hteli da me prave da sam lud i tako.


Mileta- Imaš li neki konkretan primer?


Isus- Ne.


Mileta- Misliš da to nije za javnost?


Isus- Apsolutno.


Mileta- Imaš li neke pristalice?


Isus- Mislis vernike?


Mileta- Da.


Isus- Pošto nisam političar, uopšte suvišan komentar, onda nemam pristalice. Moj rodjeni otac vaših roditelja u Jugoslavi svevišnji David je djavo. Sveta ikona sam i imam vernike svoje. Ja mislim da ste vi jedan od mojih vernika. Moja rodjena sestra sveta Petka vaša, pošto sam ja grčki bog lepote Eros. Ona je uvek bila ljubomorna na mene što imam lepe devojke, boginje i htela je da bude moja devojka. Glupača jedna. Djavolica, i uvek mi radila u životu da kažem ružnu reč za nju. Ona je vaša sveta Petka, ukoliko ću živeti divna, ukoliko ću stradati kurva djavolska.


Mileta- Interesuje me šta misliš o tehnologiji. Da li tehnologija pomaže tebi da ostvari mir na zemlji.


Isus- Ne, ne to nema nikakve veze. Mir da ostvarim u svetu ste vi. Vi ste moje najbolje igračke. Nemoj da me pogrešno shvatiš što sam kazao igračke ja sam sveto dete, kazao sam dobre, najbolje, jednostavno ja se ne igram sa vama da bi polupao te igračke ili pokvario već da bi napravio od vas još bolje, do savršenstva te igračke. Aždaha je radila da pijem alkohol, moja svest je uvek odbijala i cigaretu a kamoli alkohol a terala me da sa drogiram pu, pu, pu, pu daleko bilo, daleko bilo. Ja sam sveta ikona, sveto, nebesko, drago, božje sunce živi i dragi sveti bog, svaki bog sveti mali buda, kažem pre svega sveti Adam ako znate priču Adam i Eva, e ja sam sveti Adam. sveti Adam, prvo dete na planeti Zemlji ja ne radim nikakve gluposti.


Mileta- Nekad si se drogirao?


Isus- Moja svest ne. Sveta usta da. Konzumirao sam cigaretu i alkohol, u žargonu kako kažu mladi jer ja se osećam mlad i ja sam mlad apsolutno, moje živo telo je napunilo trideset pet godina, a svest dvadeset jednu godinu. Ja sam najsavremeni živi gospod bog na svetu i razumem mlade. Kažem i ja sam mlad i sve ću vam dati zdravlje i živit, apsolutno to je najviša sreća i želim da ja i svaki mladić ima pored sebe zdravu, pametnu i lijepu devojku. Jednostavno da ima lep auto, pre svega da ima lep stan sve će da ima, ali da se drogira da pije alkohol da puši cigarete ne može.


Mileta- Planiraš da se ženiš?


Isus- Apsolutno, ako ti planiraš?


Mileta- Ja planiram.


Isus- Možda u pedesetoj, jer ja sam željan onog što si ti prošao a ja nijesam. Ovo nije jekavski no po božijem zakonu. Jednostavno ja sam imao moju Hebu, moju boginju, moju prelepu boginju Hebu u ono vreme ja i Heba, ja grčki bog lepote a ona Heba sveta ili samo Heba božija. Pravo da vam kažem u ovom životu sam je pronašao u detinjstvu, opet mi je otac, vaš svevišnji oduzeo. Izgubio sam svoju ljubav u detinjstvu, upravo dok sam bio u srednjoj školi. Seksualno iskustvo moja svest nije doživela u ovom životu. Mene čuva Vlada Jugoslavije i molio bi urednika i čitavo uredništvo da to ozbiljno shvatite i da želim da promenim režim u čitavoj državi i u čitavom svijetu da omladina bude na vrhu, kao i kod nas, zajedno samnom živim, unapred hvala.

Saturday 15 December 2007 10:13


Friday 14 December 2007 21:27

01. pratite ih svugde po kući
02. zamučite svaki put kada izgovore vaše ime
03. pravite se da imate amneziju
04. pričajte unazad
05. zabijajte se u zidove
06. kažite im da se nošenje odeće protivi vašoj veri
07. upadnite im u sobu u 4 ujutro i kažite „dobro jutro, sunašce!“
08. zarokćite svaki put kad se smejete, a onda se nasmejte još jače
09. govorite sve reči iz filma
10. iščupajte im pramen kose i zavičite „DNA!!!!“
11. nosite nalepnicu “I'm a retard!“
12. pričajte s olovkom
13. imajte 20 zamišljenih prijetelja i pričajte s njima CELO vreme
14. pokušavajte se popeti na zidove
15. vičite u javnosti „ne mama, neću te poljubiti“
16. zabijte olovku u nos
17. neko vreme palite i gasite svetlo, a onda kažite „aha....sad shvatam!“
18. jedite kosu
19. uhvatite ih za ruku i prošapćite „I see dead people!“
20. dok se tuširate ili kupate, vičite „davim se!!!“
21. na sve što vam kažu, uzvratite „lažljivče“
22. pravite se da ste telefon
23. pokušavajte plivati po podu
24. kucajte im na vrata celu noć
25. kada kažu reč iz pesme koju znate, počnite je pevati

Tuesday 11 December 2007 19:59


Pitao sam Isusa šta misli o pušenju trave. Odmah je zapalio džoint i prosledio mi ga. Nasmešio sam se i uvukao duboko. Stres me je odmah napustio. Znao sam da će sve biti u redu. Onda mi je obasnio kako jadni, zavedeni Buš i njegova hrišćanska desnica nameravaju da unište svet i izazovu armagedon kako bi mogli otići u raj.

"Zamisli to", rekao je, "uništiti svet i otići u raj?"

Stavio je ruku na moje rame.

"Zar ne misliš, kod ovako lepe Zemlje, da bi raj mogao biti ovde, u ovom životu i na ovom mestu?"


Uzeo sam još jedan dim i složio se:

"Imam sjajnu porodicu, prijatelje i da, Zemlja bi mogla biti prilično lepo mesto."

Isus se široko osmehnuo i ponudio mi ket: "Sačuvaj ovo za kasnije."

"Da ti pravo kažem", nastavio je, "većina ljudi želi da uživa u životu, ali se plaše. A život je krug i ono što uložiš, dobijaš nazad. Ne dajte da vas strah obuzme."

Zahvalio sam mu na svemu. On me je podsetio da sakrijem ket dobro jer je baš krenuo u Detroit da pomogne porodici čiji je otac u zatvoru zbog posedovanja istog takvog.

Dok je polako nestajao, poručio je "Trava je prirodna biljka stvorena na dobro ljudi, da je koristite." Vau, brate...", pomislio sam i utonuo u san sa osmehom na licu.

Tuesday 11 December 2007 19:02

Ponekad je samoubistvo posledica kolektivnog ludila. Jedan od najmračnijih i najstrašnijih primera za to nalazimo u carskoj Rusiji, koja kao da je oduvek imala monopol u izmišljanju i stvaranju najčudnijih, najšašavijih i najluđih verskih sekti. U početku našeg veka caristička policija otkrila je jako rasprostranjenu, mračnu, zaveru u okrugu Kargopolu. Policija je saznala da su se 862 stanovnika nekoliko manjih sela zavetovali da će počiniti kolektivno samoubistvo istog dana, 1. novembra po pravoslavnom kalendaru. Tekst ovog kolektivnog zaveta bio je napisan na posebnom dokumentu koji su njegovi "potpisnici" položili u nekom podzemnom skrovištu gde su se inače sastajali (i gde ga je našla policija). Povod ovom masovnom samoubistvu bilo je proročanstvo da će se Sudnji dan dogoditi 14. novembra i da će Bogu biti drago ako mu oni neposredno prie toga sami žrtvuju svoje živote. Odlučili su - i zavetovali su se - da će se tog sudbonosnog dana zatvoriti u svoje kolibe, zapaliti ih i svi izginuti u plamenu.


Kad je policija pronašla taj grozomorni dokument, pokrenuta je velika istraga, pa se tako saznalo da su 862 kandidata za samoubistvo članovi jedne verske sekte s pomalo melodramatičnim nazivom "Braća i sestre Crvene smrti". Pre nego što je bio pronađen ovaj dokument, samoubistvo je izvršilo više od sto članova sekte, koje su njihovi suvernici potajno pokopali u jednom tajnom groblju. Da bi se sprečilo izvršenje tog strašnog zaveta, sva sela u kojima su živeli kandidati za ovo masovno samoubistvo morala je okupirati vojska.

Okrug Kargopol nalazio se u Olonjeckoj guberniji, otprilike 650 kilometara od Petrograda. Ovaj je kraj bio u to vreme vrlo retko naseljen, a njegovi su se žitelji ubrajali među najzaostalije i najzatucanije u carskoj Rusiji. Sekta "Braća i sestre Crvene smrti" zapravo je onde postojala već više od dvesta godina, i to ne samo onde nego i u nekim drugim delovima carske Rusije. U 17. veku samo je u Olonjeckoj guberniji našlo smrt u plamenu više od dve hiljade ljudi. Njihovo je fundamentalističko verovanje bilo da je grešno samo telo a nikada duša, i da se zato Bogu može ugoditi samo njegovim uništenjem.

Svaki je član sekte imao obavezu da vrbuje nove sledbenike, i kada bi ih tako zavrbovao dvanaest, stekao bi pravo da izvrši samoubistvo, jer je tek tada mogao biti potpuno siguran da će otići ravno u nebo.

Sekta je bila dobro organizovana. Na njenom čelu bio je arhijerej (biskup), koga su birali vernici; sveštenici su se zvali duhovniki. Članovi sekte nisu priznavali rusku pravoslavnu crkvu i zato su nastojali da nikad ne prisustvuju njenom bogosluženju, a kada bi ih pop prisilio da ipak odu u crkvu, što se ponekad događalo, mumljali bi molitve u kojima su vređali pravoslavnu veru i mesnog arhimandrita, kog su smatrali - Antihristom. Sklapanje braka bilo im je zabranjeno, ali je vršenje polnog čina bilo dopušteno - pod jednim uvetom: da nakon tog "smrtnog greha" grešnici odmah počine samoubistvo, i to tako da dopuste drugim vernicima da ih uguše. Evo kako se to radilo. Grešnik ili grešnica legli bi na leđa, onda bi im drugi vernici stavili veliki crveni jastuk na lice, na koji bi selo nekoliko najtežih članova sekte; oni bi onde sedeli sve dok se žrtva ne bi ugušila. Tada bi njeno tielo umotali u crvenu ponjavu i pokopali ga noću ispod kakvog grma. Crvena je boja imala posebno značenje: to je bila boja jastuka za gušenje, boja one ponjave za sahranu i ujedno boja vatre, plamena. Upravo su zato članovi ove sekte smatrali da je i smrt crvena.

Teško je dokučiti je li postojanje ove sekte inspirisalo Roberta Louisa Stevensona da napiše svoj roman Klub samoubica, ali to u biti ionako nije važno; mnogo je važnije nešto drugo, a to je činjenica da slične sekte i slična udruženja nisu nicala samo u carskoj Rusiji nego i u nekoliko drugih zemalja, a svima je polazna tačka i polazni motiv bio podsvesna želja za smrću i izopačeni osećaj krivice.

Monday 3 December 2007 19:38
APEL ZA POMOĆ. KLIKNI!

U međuvremenu je Maša zbrinuta. Ostao je još Meda. Ko može, neka pomogne.

Naši ljubimci:
Saturday 1 December 2007 19:55
                                                     Pišem ovaj post sa malim zakašnjenjem. Ali nikada nije kasno da se setimo onih koje su umrle boreći se protiv nepravde i nasilja...

25. novembar su Ujedinjene Nacije 1999.godine proglasile Medunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, u znak sećanja na sestre Mirabel.

Ko su bile sestre Mirabel?
Sestre Patria, Minerva, Maria Teresa i Dede rodene su u Dominikanskoj republici. Pod "tajnim" imenom "Las Mariposas" (Leptiri) bile su političke aktivistkinje i postale vidljivi simbol otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svog političkog rada i borbe za jednakost, demokratiju i pravdu hapšene su više puta zajedno sa svojim muževima. 25. novembra 1960. Minervu, Patriu i Mariu Teresu likvidirala je Trujillova tajna policija dok su vođene u posetu muževima u zatvoru u Puerto Platu. Sve tri sestre su zadavljene, a tela su pronadena polomljenih kostiju. Vesti o njihovom ubistvu šokirale su i razbesnele javnost, ne samo u Dominikanskoj republici. Brutalna likvidacija sestara Mirabel bio je jedan od dogadaja koji je doprineo zamahu pokreta protiv diktature.

O sestrama Mirabel snimljen je i film "In The Time Of Butterflies"

Thursday 29 November 2007 19:13
Wednesday 28 November 2007 19:32
Wednesday 28 November 2007 19:18
Bog mi je svedok


Bog mi je svedok
Koračala si za
mojim stopama u
snegu
tražeći smrznutim rukama
toplotu
u mojim prstima.
Vetar je zaneo
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svedok.

Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka griže
savesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svedok.

Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svedok.

Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gde si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negde, isti.
Bog mi je svedok.

Voleo sam te u
ponoć
dok si spavala
sneguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svedok.

Izmicali su pejzaži
detinjstva,
prve mladosti
opaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govorili,
treća je sreća
poverovao sam.
Bog mi je svedok.

Htela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svedok.

Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.
Bog mi je svedok.

A ja,
ja sam te
voleo
detinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nežno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno.
Bog mi je svedok.

Wednesday 28 November 2007 19:14

  • Uzalud je budim
  • Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
    zbog neba razapetog između prstiju
    budim je zbog reči koje peku grlo
    volim je ušima
    treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
    budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
    ovde
    zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
    zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
    budim je zbog ove naše planete koja će možda
    biti mina u raskrvavljenom nebu
    zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
    dve bitke
    kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
    nego aerodrom
    moja ljubav puna drugih je deo zore
    budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
    drugih
    budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
    pticu zauvek sletelu
    sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
    nema
    ta žena sa rukama deteta koju volim
    to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
    uzalud uzalud uzalud
    uzalud je budim
    jer će se probuditi drukčija i nova
    uzalud je budim
    jer njena usta neće moći da joj kažu
    uzalud je budim
    ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
    uzalud je budim
    treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
    u pesku

    BRANKO MILJKOVIĆ

    Tuesday 27 November 2007 19:47

    PODACI O SRBIJI

     

    VODA

     

    Od sredine devedesetih, kvalitet vode u mnogim rekama pogoršao se sa klase II (pogodna za kupanje i piće samo posle tretmana) na klasu III (pogodna samo za navodnjavanje i industriju). U Srbiji 50% uzoraka vode za piće ne zadovoljava potrebne standarde. Nekontrolisano industrijsko zagađenje, ispuštanje netretiranih otpadnih voda, kao i prekogranična ulivanja su uzroci zagađenja površinskih i podzemnih voda. Glavni problem u centralnoj Srbiji je bakteriološka kontaminiranost zabeležena na više od 40% uzoraka koje ne zadovoljavaju standarde. Vojvodina ima ozbiljne probleme kako u pogledu fizičko-hemijskih tako i bakterioloških standarda, gde čak 67% uzoraka vode ne zadovoljava standarde. Čini se da su školska deca naročito ugrožena, pošto 90 škola u Vojvodini nema vodovodne instalacije, a otkriveno je da je pitka voda u 508 škola bakteriološki nezadovoljavajuća. Samo je u Beogradu kvalitet vode odgovarajući, gde više od 90% uzoraka vode ispunjava standarde.

     

    VAZDUH

     

    Sistematsko praćenje kvaliteta vazduha sprovodi se u mreži mernih mesta na teritoriji cele republike i rezultati merenja u 2002. godini pokazuju da je srednja godišnja vrednost CO2 bila iznad granične vrednosti imisije (GVI) u Boru, Smederevu i Kragujevcu. Posebno visoke koncetracije su izmerene u Boru (117 µr/m² u poređenju sa graničnom vrednošću od 50 µm/m²), a čak je 123 dana u godini zabeleženo prekoračenje GVI, što pokazuje da je u 34% slučajeva GVI prekoračen za više od 10%.

     

    OTPAD

     

    Otpad je pitanje koje mora hitno da se reši radi zaštite životne sredine u Srbiji. Postojeći propisi o postupanju sa otpadom su neadekvatni, zbog čega se u praksi ostvaruju samo rudimentarne mere, što rezultira očiglednim problemima u zaštiti životne sredine. U Srbiji je zabeleženo 150 poznatih lokacija za uklanjanje otpada, od kojih ni jedna nije bezbedna po životnu sredinu. Mnoge se nalaze na gradskim područjima. Pored toga, postoje mnoge nelegalne deponije, često duž rečnih obala, naročito na seoskim područjima. Opasan otpad se ne sakuplja niti se sa njime posebno postupa (skladišti, tretira). Ne postoje postrojenja za tretman i uklanjanje opasnog otpada (uništenje ili spaljivanje) niti i jedno postrojenje za skladištenje opasnog otpada. Nedostatak postrojenja ima za posledicu neprestano gomilanje opasnog otpada u industrijskim preduzećima. Akumuliranje čvrstog opasnog industrijskog otpada na ili opštinskog otpada u deponijama predstavlja poseban rizik od kontaminacije vazduha, zemljišta, površinskih i podzemnih voda teškim metalima (uključujući živu, olovo, cink, bakar i arsen) i toksičnim organskim materijama.

     

    KANALIZACIJA

     

    U Srbiji, 87,5% gradova i samo 22,2% sela ima kanalizaciju. Seoska područja se prvenstveno oslanjaju na septičke jame. Mnoge septičke jame su nepropisno projektovane i locirane. Mreža kanalizacionih sistema pokriva samo oko 33% stanovništva, (45% gradskih sredina u Vojvodini, 76% u centralnoj Srbiji i oko 22% u seoskim područjima Srbije) što je nedovoljno da bi se kvalitet voda zaštitio na odgovarajući način. Od ukupne količine objedinjenih komunalnih otpadnih voda, oko 87% se ispušta u recipijente bez prečišćavanja.

    Tuesday 27 November 2007 19:35

    DA LI SAM JA MALOUMAN?

     

    Kada se, pre trideset godina, porodici Pineda rodio drugi sin, roditeljima su rekli da je dete teško hendikepirano i da, osim najosnovnijih stvari, nikada ništa neće biti u stanju da nauči. To isto dete ovih dana sprema odbranu diplomskog ispita na fakultetu za psihopedagogiju Univerziteta u Malagi.

     

    Španac Pablo Pineda jedini je Evropljanin s Daunovim sindromom koji je dogurao tako daleko - i doveo u sumnju neke naučne predrasude o deci s naročitim potrebama

     

    Kada mi je bilo šest-sedam godina profesor univerziteta Migel Garsija Melero pitao me je: "Znaš li da imaš Daunov sindrom?" Odgovorio sam potvrdno mada nisam imao pojma šta je to. On je to primetio i počeo da mi objašnjava o čemu se radi. Kada je završio, uplašeno sam mu se obratio: "Profesore, da li sam ja to malouman?" Rekao mi je da nisam. Onda sam ga pitao: "Hoću li moći da nastavim da učim?" Rekao je: "Naravno!"

     

    Čim sam stigao kući, majci sam postavio pitanje: "Da li je istina da imam Daunov sindrom?" Tu je bio i moj brat Pedro, student medicine, koji je počeo da mi objašnjava genetiku i tako sam ponešto shvatio. I postavio sam isto pitanje: "Mogu li da nastavim da učim?" I mama i brat odgovorili su istovremeno: "Razume se, zašto da ne?" I bilo mi je lakše.

     

    Nemam ja nikakav "poseban" Daunov sindrom. Ili ga imaš ili ga nemaš, nije moguće imati ga manje ili više. Ali, svi mi koji ga imamo, baš kao i oni koji ga nemaju, različite smo ličnosti, pa se, valjda, ne ponašamo isto. Nismo sazdani po istom kalupu. Mislim da medicinska literatura nije prema nama pravedna, opisuje nas kao jednu osobu i to mnogo crnje nego što stvarno jesmo.

     

    Kada sam počeo da čitam sve što je o Daunovom sindromu napisano, pomislio sam da ja nisam takav, da sam, sigurno, poseban slučaj i da su drugi onakvi kako piše u knjigama. Naravno da nisam bio u pravu. Kao što rekoh, ili ga imaš ili ga nemaš!

     

    Nisu me hteli u školi

     

    I bio sam besan što se mentalne sposobnosti osoba s Daunovim sindromom uvek prikazuju kao gore nego fizičke. Objašnjavaju kako smo retardirani, finije, s "posebnim potrebama" i, što je najgore, da tome nema leka. Genetika je tako htela. Zašto? Ne zna se!

     

    U medicinskom udžbenicima i studijama mešaju mentalno stanje s ludilom kao i nekada davno kada se zaista nije pravila razlika između čoveka retardiranog i ludog. Etiketa "mentalno" uvek se povezuje s maloumnošću. I danas.

     

    Pošao sam u gimnaziju, niko u školi nije očekivao dečaka s Daunovim sindromom i svet me je gledao pogledom: "Šta ovaj traži tu?" I učinili su nešto surovo i nezakonito: pokušali su da nagovore profesore da izglasaju da nisam za gimnaziju, da me treba smestiti tamo gde idu deca s Daunovim i ko zna kakvim još sindromima. To, srećom, nije uspelo.

     

    Uvek niže ocene

     

    Svoje školske drugove, još smo bili deca, osvajao sam planski i polako. Znao sam da moram, da bi me prihvatili, da se uključim u njihove priče, da se ničim ne izdvajam. Na kraju smo postali drugovo. Na časovima sam bio aktivan, postavljao sam pitanja. Kod kuće sam učio što sam više mogao. Tako sam stekao poverenje profesora da je s mojim mozgo sve u redu.

     

    Nekako u to vreme privukao sam pažnju jer je bilo nezamislivo da neko s Daunovim sindromom pohađa gimnaziju i to uspešno. Od tada se sve pogoršalo. Kada smo imali šesnaest godina, školski drugovi počeli su da me gledaju s visine i prestali su da mi se obraćaju. Valjda su postali svesniji naše fizičke razlike.

     

    Život mi se pretvorio u pakao. Postao sam malodušan, na granici da odustanem i ispišem se iz gimnazije. Nisam znao kako da tu svoju odluku saopštim roditeljima i zato sam ćutao. Nisam hteo da zbog mene pate više nego što je potrebno. Bili su to veoma teški dani. Osoba koja mi se tada najviše našla bila je školski psiholog.

     

    Profesori su, kao na početku, postali prema meni sumnjičavi, davali su mi niže ocene nego što sam zasluživao. Govorili su da neću naučiti, da ne znaju kako da mi objasne ono što mi nikada neće biti jasno. Na kraju trećeg razreda gimnazije sve se, ponovo, vratilo na staro.

     

    Mojoj majci, ona o tome priča i danas, najteže je bilo kada sam je, još davno, pitao da li će moje lice uvek ostati ovakvo ili će se promeniti, pa da bude kao kod mojih drugova. Rekla mi je istinu, roditelji me nikada nisu lagali, da ću uvek biti ovakav. I to sam odmah prihvatio. Bio sam mali.

     

    Kasnije sam shvatio da sve osobe s Daunovim sindromom imaju uzane oči, kao Mongoli, blažen izraz lica, nizak rast i punačko telo. Veoma smo prepoznatljivi! Jednom me je jedna gospođa, baš na nekom predavanju o Daunovom sindromu, pitala imam li nameru da se podvrgnem estetskoj hiruškoj operaciji koja bi mi promenila crte lica.

     

    Tada sam imao samo četrnaest godina, ali sam već dovoljno znao i odgovorio sam joj nimalo učtivo: "Zar vam se moje lice ne dopada? Za mene je ono čast!" Naravno da mi nikada nije bilo čast, ali tako sam joj u ljutini rekao. Jedna od nevolja osoba s Daunovim sindromom jeste što je društvo naviklo da ih smatra večitom decom.

     

    Velika nepravda

     

    Možda neki od nas i nesvesno biraju da nikada ne porastu kako ne bi morali da se suoče sa svetom koji doživljavaju, s punim pravom, kao neprijateljski. Neke na to upućuju sami roditelji. To mi je razumljivo, ali nije moj slučaj. Veoma rano počeo sam da se grozim sažaljenja. Izlazio sam u svet da bih dokazao ko sam i za šta sam sposoban.

     

    Kada smo sa školom pošli na put u Italiju, imao sam petnaest godina, policija na aerodromu u Madridu učinila mi je veliku nepravdu. Odjednom su pronašli da petnaestogodišnjak, pogotovo s Daunovim sindromom, ne sme da napusti zemlju bez izričitog roditeljskog odobrenja. Kao da su me profesori kidnapovali i silom poveli sa sobom!

     

    Moj profesor je objasnio da te iste večeri treba u Italiji da održim predavanje, ali mu nisu poverovali i počeli su da se smeju kao ludi: Predavanje? U petnaestoj godini, pa još s Daunovim sindromom? Koješta! Profesor je morao da telefonira mojim roditeljima i tek tada su me pustili. Bila je to jedna od prilika kada čovek postaje svestan koliko su predrasude duboko ukorenjene.

     

    Moji roditelji mnogo su doprineli ovome što sam uspeo da uradim sa svojim životom. Uvek su se prema meni ponašali u skladu s mojim godinama, a ne sa izgledom i Daunovim sindromom. Kod njih ni u čemu nisam imao popusta. Smatrali su da treba da postanem samostalan i samodovoljan i tako su me vaspitavali.

     

    U početku, kada sam kao dosta mali nekud išao autobusom, roditelji su se, saznao sam mnogo kasnije, veoma plašili, ali su strah zadržavali za sebe i pratili me izdaleka, nikada ih nisam primetio. Onda su i s tim prestali. Bili su hrabri i, za moje dobro, nikada nisu popustili. Za njih sam, čini mi se, bio sasvim obično dete i samo su se bojali kako će drugi da me prihvate.

     

    Uvek sam zaljubljen

     

    Ja i žene. Oduvek sam gledao devojčice i uvek sam zaljubljen. Imao sam mnogo platonskih ljubavi. Čim vidim lepu devojku, zaljubim se. Voleo sam devojčice još u gimnaziji. Postojala je jedna zaista veoma lepa. Jedne večeri njen dečko mi je, u šali ili ne, rekao: "Znači, dopada ti se ova mala..."

     

    Bilo mi je užasno i u suzama sam se okrenuo i pošao kući. Devojčica je pošla za mnom govoreći: "Pablo, mi smo dobri drugovi, treba to i da ostanemo!" To je bilo nešto najgore što je mogla da mi kaže. Samo, ona to nije znala. Ja sam bio svestan toga da će mi Daunov sindrom obeležiti život, da devojke nikada neće moći da se zaljube u mene. Uprkos tome, bunim se na tu pomisao. Moja devojka će, znam, morati da bude sasvim posebna.

     

    Mogao sam uveliko da živim sam, ali na studijama nisam zarađivao, a skupoća je velika, pa sam ostao kod roditelja. Pročitao sam jedan univerzitetski izveštaj u kome piše da velika većina studenata stanuje kod roditelja zbog troškova života. U tome nisam izuzetak.

     

    Osećam se kao i svi drugi studenti, bar još malo dok ne odbranim diplomski rad. Već sam počeo da radim, i to u društvenoj službi opštine Malaga. Posvećen sam osobama sa invaliditetom. Deca s posebnim potrebama i njihovi roditelji dolaze kod mene na razgovor, da ih uputim šta da rade. Eto, pomažem drugima, takav sam fakultet izabrao.

     

                                                                                                          Pablo Pineda 

     

     

    ŠTA JE DAUNOV SINDROM?

     

    Hromozom 21 najmanji jeljudski  hromozom i možda baš zato, verovatno s najmanje gena, on je jedini koji u zdravom ljudskom telu može da bude prisutan u tri, a ne u dve uobičajene kopije u jezgru svake naše ćelije, pa se govori o trizomiji 21 ili o 47 umesto normalnih 46 hromozoma.

     

    Deca se povremeno rađaju s hromozomom više, 13 ili 18, ali nikada ne prežive duže od nekoliko dana. Deca rođena s viškom hromozoma 21 zdrava su, ukoliko odmah ili kasnije ne ispolje srčane smetnje, upadljivo srećna i pitoma, predodređena da požive. Ali njih nauka, a i društvo, ne smatraju "normalnim". Ona imaju Daunov sindrom.

     

    Osim što su prepoznatljivog lika i stasa, smatra se i da su mentalno zaostala što slučaj Pabla Pinede dovodi u pitanje. Ona su, možda, mada s genetskom neispravnošću, ličnosti za sebe i međusobno različite i po opštem zdravstvenom stanju, i po inteligenciji ili ne, i po vaspitanju.

     

    Nisu poznati pravi genetski uzroci Daunovog sindroma, ali za jedan od uzroka se zna: bebe s tim sindromom uglavnom rađaju starije majke i verovatnoća rađanja takve bebe raste brzo i eksponencijalno sa starošću majke: od 1 na 2300 beba od majki starih 20 godina do 1 na 100 beba od majki starih 40 godina. Posle 40 godina još češće.







    Monday 26 November 2007 19:59

    BALKAN


    Jednog dana nema me da nikada ne dođem
    prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem
    kao da me nikada na svijetu nije bilo
    kao da me njezino tijelo nije htilo

    Moja pjesma miruje a furala bi furke
    lepe dekle moderne ne padaju na žurke
    brijem bradu brkove da ličim na pankrte
    još da imam Fendera vidio bi svirke

    Balkane, Balkane, Balkane moj
    budi mi silan i dobro mi stoj (x2)

    Mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti
    uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti
    ni bendovi nisu više kao što su bili
    moj se amaterski priprema da sviri

    Balkane, Balkane, Balkane moj
    budi mi silan i dobro mi stoj (x2)

    ALTERNATIVNA HIMNA.


    __________________________________________________________________________________


    Kad bi se sva stabla ovog svijeta pretvorila u jedno golemo drvo... Pa šta? Pa kad bi se sve vode slile u jednu silnu vodu... Pa šta? Pa kad bi se sve sjekire na svijetu združile u jednu veliku sjekiru... Pa šta? Pa kad bi se našao neki tako veličajni, pa tom strahotnom sjekirom posjekao to golemo drvo i sve to palo u tu presilnu vodu... Pa šta? Pa kako, bolan, šta? Ala bi pljusnulo!

     

     

    Iz knige "Smijurija u mjerama" Branimira Džoni Štulića

     

    Monday 26 November 2007 19:52

    Lukavica je htela da me nadlukavi

    Punio se mesec u avgustu kao lokva

    Ispaljivane pune duge preko jezera i glava

    Na radilištima u rudnicima boksita

    Ubeđivao sam nepoznate ljude

    U tvoje ime

    Vera Pavladoljska

     

    Grešile su pijane ptice u prostoru

    Prepelica je kljunom gore okretala

    Svest je mrčala medju liticama

    Gonjen tocilima kršima i gubom

    Do grla u živom blatu mislio sam

    Koliko si me volela

    Vera Pavladoljska

     

    Mrak je u mraku sjao kao životinja

    Grom u lancima čamio za brdima

    Molio sam za sluh fizičkih radnika

    Divio se njihovom surovom apetitu

    Zaklinjao jednog gluvonemog mladića

    Da izgovori tvoje ime

    Vera Pavladoljska

     

    Ceo dan u nebu izgoreo mesec

    Pod lažnim imenom leči svoj pepeo

    U mrčavi među dvojnicima

    Dok muzika sneg u uši ubacuje

    Kleo sam se u obe ruke naročito desnu

    Da te nisam voleo

    Vera Pavladoljska

     

    Udvarao se nepoznatoj devojci

    U kanjonu Tare kod Kolašina

    Govorio istine na svim jezicima

    Žario i palio da ih poveruje

    Dok je ćutala sećao sam se

    Da si mi najkrupnije laži verovala

    Vera Pavladoljska

     

    Pevao je slavuj sa grlom grlice

    Sve na svetu me na te podsećalo

    Hvalio sam se da si luda za mnom

    Cela plaža da ti se uzalud udvara

    Kako te teram da ideš iz glave

    I kako nećeš

    Vera Pavladoljska

     

    Kulo crnog žara pod slepim očima

    Zarazna zvezda sve i svašta sazdi

    Dok mi se padobran nije otvarao

    I kad sam u zavičajne bezdane padao

    Pričali su da te zovem iz sveg glasa

    Al nisam priznavao

    Vera Pavladoljska

     

    Ronio u najdublje bežao u gore

    Da te glasno zovem da niko ne čuje

    Bio sujeveran - pitao prolaznike

    Kako tvoje lice zamišljaju

    Čeznuo da ceo dan prolaziš kraj mene

    Pa da se ne okrenem

    Vera Pavladoljska

     

    Na ljubavnoj promaji između dve zvezde

    Nevidljivi uhoda ima nešto protiv

    Žeđ za rakijom je slična fantaziji

    U teretnom kamionu koji juri snegu usred leta

    Bile su dve usne nepismenih žena

    Po ugledu na tvoje

    Vera Pavladoljska

     

    Po nevremenu sam lovio na ruke

    Med zlatnih meridijana u vodi

    Opisivao oči jedne žene mesec dana

    U vozovima bez reda mnoge saputnice u prolazu

    Ubedio da su mi sve što imam u životu

    Misleći na tebe

    Vera Pavladoljska

     

    Pita za mene metak lutalica

    Sada me pogrešno traži oko zemlje

    Vučen tajnim magnetom mog čela

    Napija mesec da prokaže gde sam

    Zlostavlja mora kuša vazduh i podmićuje

    Ti ćes me izdati

    Vera Pavladoljska

     

    Traje monotona biografija sunca

    Sve sijalice gore usred dana

    Slovoslagači su srećni dok ovu pesmu slažu

    Vazduh ne shvata da sam sebe bombarduje

    Jedan od vlašića sklon je porocima

    I jedni i drugi vetrovi te ogovaraju

    Nekoliko država tvrdi da si njina

    Ti si na svoje ime ljubomorna

    Kablogrami se u dubokoj vodi kvare

    Niko ne zna gde su slova tvog imena

    U mrtvim i lažnim jezicima u pogrešnim

    naglascima

    U rukopisu zvezda po nekoj samoj vodi

    Ko će uhvatiti sjaj samoglasnika

    Koje ptica kuka

    Vera Pavladoljska

     

    Matija Bećković


    Monday 26 November 2007 19:41

     

    Stari Rimljani bili su dugovečni, u čemu sigurno ima zasluge i to što su pre obroka jeli sveže voće, a jela začinjavali medom, biberom, sirupom od smokava, pinjolima i lišćem od nane. Ako im se nekad moglo zameriti zbog neumerenosti u jelu, ne mogu da im se ospore uživanje i maštovitost


     

    RIMSKI MENI ZA LEP ŽIVOT

     

    U početku su se Rimljani hranili skromno, orjentišući se pre svega na kašu od brašna, povrće, voće, ribu i maslinovo ulje. Zna se da su kuvari uglavnom bili muškarci, a prvi profesionalni kuvar došao je u Rim 190. godine pre nove ere. Deset godina ranije, oko 200. godine p. n. e., otvorena je i prva pekara. Ceo jedan kvart u Pompejima bio je namenjen pekarskoj manufakturi. Kamene žrvnje okretali su magarci, a nekad i robovi. Sveže brašno se odmah koristilo za pravljenje hleba. U jednoj Pompejskoj kući otkriven je i autentičan Rimski hleb iz 79. godine p. n. e.

     

    U doba rimskog procvata, oko 1. veka n. e., robovi vešti kulinarstvu prodaju se najskuplje, hrana postaje umetnost, a bogati patriciji takmiče se u ekstravagantnim kulinarskim egzibicijama. Nije čudno što filozof Seneka ironično kaže za svoje sunarodnike "da su jeli do povraćanja, a povraćali da bi jeli". Ovo je svakako bio način kako da ne naude sebi prekomernim konzumiranjem hrane.

     

    Bogata trpeza

     

    Međutim, siromašni Rimljani ne odustaju od svojih navika da se hrane umereno kašom od brašna, crnim hlebom, bobom, sočivom, pasuljem, ribom i voćem. Meso im je bilo dostupno samo u vreme religioznih obreda, kad su žrtvovane životinje. Gajili su grašak, bob, sočivo, tikvice, rotkvu, blitvu, šargarepu, krastavac, karfiol, špargle, artičoke, prokelj, kupus, praziluk, crni i beli luk. Iz prirode su uzimali zelje, koprivu, pečurke i druge jestive biljke. Od voća, najviše su jeli masline, jabuke, kruške, trešnje, šljive, breskve, orahe, bademe, kesten, grožđe, urme, smokve, limun, nar, mušmule, dinje i lubenice. Od začina, najviše su koristili biber, kim, peršun, mirođiju, šafran, cimet, đumbir, nanu, seme pinjole.

     

    Od mesa su jeli ovčetinu, jaretinu, meso mladih magaraca, svinjetinu i govedinu. Raskalašni patriciji vrlo su cenili vulve  i punjena vimena mladih prasica. Jeli su i kokoške, patke, guske, ali i ukrasne ptice: labudove, nojeve ždralove, flamingose, golubove, drozdove i paunove. Posebno su cenili jezik i mozak pauna, a za poslasticu su se smatrali slavuji. Od divljači, lovili su i jeli divlje svinje, zečeve i srndaće. Tvor im je bio poseban specijalitet, pa su tovili ovu životinju orasima, žirom i kestenom i pripremali je s mlekom, medom i makom. Tvorovi su se jeli kao predjelo.

     

    Na rimskoj trpezi bile su i žabe i puževi, ali i skakavci i cvrčci. Sirotinja je od riba jela sitne, slano konzervisane, a bogataši jesetru, mrenu, tunu, jegulju, zubaca, rakove i ostrige.

     

    Kod pripremanje namirnica koristili su maslinovo ulje, svinjsku i guščiju mast, kao i goveđi, ovčiji i kozji loj. Od Grka su poprimili pripremanje hleba s kvascem i pečenje u zidanim pećima. Osim hleba, pripremali su i raznovrsna peciva s dodatkom mleka, meda, jaja i oraha. Od žitarica, koristili su ječam i pšenicu.

     

    Vino s laticama ruža i snegom

     

    Za piće su koristili oko 18 vrsta vina. Neka su kao dodatak imala latice ruža i ljubičica. Pili su ih razblažena s vodom, snegom ili ledom. Pili su i pivo, sokove, razblaženo sirće i, naravno, medovinu.

     

    Kuhinja se na latinskom jeziku kaže "culina", pa odatle i naša "kuhinja". Kuninje su bile dobro opremljene. Imale su zidanu peć za hleb, ognjište za kuvanje, kameni sto za pripremanje hrane, cisternu s vodom i kuhinjski pribor od keramike i metala, plus stoni u obliku plitkih i dubokih tanjira, činija, krčaga, čaša, pehara.

     

    Koristili su kašike i noževe, ali i čačkalice od drveta, kosti ili bronze, srebra i zlata, u zavisnosti od imovnog stanja. Voleli su da jedu prstima, koje su prali mirišljavom vodom.

     

    Rimski doručak, ručak i večera

     

    Za doručak su Rimljani jeli hleb, sir, masline, med, so, vino, sveže i suvo voće. Ručak je obično bio od variva ribe, jaja, pečurki, voća i vina. Večera je bila glavni obrok. Mogla je da bude skromna, ali i da traje do sledećeg dana, kakve su bile Neronove večere, na primer.

     

    Rimljani su jeli poluležeći. Žene i deca su sedeli na klupama i stolicama. Robovi poslužitelji imali su različite poslove i delili su se na jelonoše, vinotoče i one koji su proveravali da hrana nije otrovana.

     

     

    Ruže za goste

     

    Centralna prostorija u rimskoj kući bila je trpezarija, čija je tavanica često bila obložena drvetom, tkaninom i slonovačom, ali i bila pokretna, da bi na goste moglo da se baca cveće. Ponekad su imale i ugrađene cevčice, kroz koje su puštani ugodni mirisi za vreme večere. Jedan od najcenjenijih bio je miris ruže.

     

    Rimske bahanalije

     

    Gomila robova sačekivala je goste na ulazu u kuću i odvodila do kupatila, ili im je davala vodu u skupocenim posudama da operu ruke. Na stolovima su bili postavljeni tanjiri s tvorovima začinjenim medom i makom. Dok su svirači gudili neku veselu muziku, ušli su robovi noseći veliki poslužavnik na kojem je bila drvena kvočka nasađena na jaja koja su ličila na paunova. Ljuska jaja bila je od testa, a unutra se nalazila lepa i debela riba koja je plivala po pobiberenom žumancetu. Na sto je izneto vino staro sto godina, zapečaćeno u anforama.

     

    Zatim je došlo prvo glavno jelo večeri, neka vrsta trofeja s 12 zodijačkih znakova, od kojih je svaki bio predstavljen naročitim gurmanlukom: riba - s dva barbuna, rak - velikim jastogom, bik - goveđom krmenadlom... Četiri roba podigla su gornji deo trofeja. Ispod se nalazio ogroman poslužavnik prepun ugojenih pilića i masne punjene svinjske maramice, koji su uokviravali krilatog zeca kojim je kuvar hteo da predstavi Pegaza.

     

    Pošto je čopor veoma nestašnih lovačkih pasa ujurio u sobu, ušle su sluge noseći na poslužavniku divovskog vepra, o čijim su zubima visile dve korpice od palminog lišća prepune urmi. Tada je, uz zadivljene pokliče gostiju, stupio u trpezariju nekakav bradati lovac. On je zamahnuo nožem i snažno ga zario vepru u slabinu. Iz zasekotine je poletelo jato drozdova. Lovci su stajali okolo, spremni s trskama posutim lepkom za ptice i za tren oka ulovili drozdove. Tada je Trimalhion naredio da se svakom gostu pripremi po jedna ptica.

     

    Gozba je bila tek na polovini. Robovi su sad iznosili na sto svinju ogromnih razmera kojoj je kuvar, tobože, u strašnoj brzini, zaboravio da izvadi drob. I baš kad je trebao da bude kažnjen zbog neoprostivog zaborava, domaćin mu je, praveći se da je uslišio molbe gostiju, naredio da je smesta otvori, i iz svinjskog stomaka pokuljale su vruće kobasice i krvavice. Zatim je na sto stavljen pobednički trofej od kolača i voća sa žutim šafranom, a potom opet ugojene kokoške s punjenim guščijim jajima i drozdovi od najfinijeg belog brašna punjeni suvim grožđem i orasima, i dunje načičkane bodljama da bi ličile na ježeve, i kljukana guska okružena ribama i svakovrsnim pticama koje je kuvar vajarskom veštinom napravio od svinjskog mesa. I još ostrige i puževi pride.

     

    RECEPTI

    Prema očuvanom Kuvaru Marcusa Gaviusa Apiclusa, koji je napisan na prelasku 1. u 2. vek n. e., moguće je i danas pripremati đakonije na način starorimskih bahanalija.

     

    Predjelo od kajsija

    Očistite kajsije, stavite ih u hladnu vodu, pa poređajte u posudu. Pomešajte biber, suvu nanu, presolac, med, slatko vino i sirće, i sipajte preko kajsija. Stavite malo ulja i ostavite da se kuva na tihoj vatri. Kada proključa, povezati brašnom, posuti biberom i poslužiti.

     

    Poslastica s biberom

    Uzmi belo brašno i skuvaj ga u mleku kao gustu kašu. Izruči na poslužavnik, pa kad se ohladi, iseci na komade i isprži na ulju, izvadi i prelij medom, pospi biberom i služi.

     

    Sufle od krušaka (Patina de piris)

    Potrebno je: Kilogram oljuštenih i očišćenih krušaka, šest jaja, četiri kašike meda, pola čaše slatkog vinskog sosa ili soka od grožđa, koji se kuva s dodatkom malo meda, malo ulja, četvrt kašičice soli, pola kašičice mlevenog kima, malo mlevenog bibera, jaja.

     

    Postupak: Zgnječiti kuvane i oguljene kruške, pa ih pomešati s kimom, biberom, medom, slatkim vinskim sosom i malo ulja. Dodati jaja i kuvati 30 minuta na umerenoj vatri. Gotov sufle blago pobiberiti.

     

    Kuvana jaja sa sosom od kikirikija

    Potrebno je: Četiri tvrdo kuvana jaja, pola kilograma kikirikija, kašičica sirćeta, malo bibera i lišće celera.

     

    Postupak: Kikiriki držati u sirćetu tri do četiri sata. Usitniti i izmešati sve sastojke za sos, koji se servira uz jaja.

     

    Losos u belom vinu (Minutal marinum)

    Potrebno je: Pola kilograma fileta lososa, četvrt litra belog vina, pola litra goveđe supe, tri praziluka, pola čaše maslinovog ulja, garum sos, korijander, biber, origano, skrobno brašno.

     

    Postupak: Staviti ribu u tiganj, dodati garum sos, ulje, vino i goveđu supu. Naseckati praziluk i korijander. Naseckati tako da se dobije vrsta ribljeg gulaša. Kuvati oko 30 minuta na laganoj vatri. Kad je gotovo, posuti samlevenim začinima (korijander i origano) i kratko prokuvati. Sos zgusnuti skrobnim brašnom, pobiberiti i poslužiti.

     

    Garum sos

    Potrebno je: Četvrt litra soka od grožđa, dve kašičice paste od slanih sardela, origano.

     

    Postupak: Sok od grožđa kuvati dok se ne prepolovi. Dodati dve kašičice paste slanih sardela i trunčicu origana.

     

    Sufle od malih riba (Patina de pisciculis)

    Potrebno je: Pola kilograma kuvanih fileta malih riba, ili cele sardele, 150 g grožđica, pola čajne kašičice bibera, kašičica seckanog korena celera, kašičica origana, dva čena belog luka, čaša ulja, četvrt čaše ribljeg sosa, pola kašičice soli, vino, malo palente.

     

    Postupak: Pomešati grožđice, biber, celer, origano, beli luk, vino, riblji sos i ulje. Kuvati, pa dodati kuvanu ribu, zgusnuti palentom.

    Monday 26 November 2007 19:28

    PLAČI VOLJENA ZEMLJO*

    Plači, Voljena Zemljo i Suzama osvetli
    Misao koja tinja u svakoj našoj želji
    Od svih Suza koje sad kaplju po Planeti
    najtužnije su Dečje Suze u Mojoj Zemlji.

    Ko će, i čime, da plati tolike Dečje Suze
    Strah, Nesanicu i Radost odletelu u nepovrat
    Ko će Deci da vrati sve ono što im uze
    ovo zlo, stalo svo u kratku reč - rat?

    Plači, Voljena Zemljo, oljagana i sama
    Suze su Tvoje davno ušle u Pesmarice
    Još nisi sve Dečje Kosti ni povadila iz jama
    a već ti opet bacaju Decu u jame bezdanice.

    Vi što nam rušite Crkve, kućerke i palate
    ratnici fanatici, ljudomrsci i suncožderi,
    za koga Novi život i Novi Svet stvarate
    kad Deca beže od vas u šume, među zveri?

    Plači, Voljena Zemljo, Suzama Mališana
    što uče školu u vučjim i lisičijim jamama
    Očevi i Majke im se gledaju preko nišana,
    a Stričevi i Ujaci na njih palacaju kamama.

    Neka se skamene pogledi i nišani uprti
    u Dečja Srca, u Bele Ptice nad rovovima
    Kakav to Život može da nikne iz Dečje Smrti
    Kome će svanuti dan na Dečjim Grobovima?

    Nijedna Zastava na ovom trulom svetu
    makar od same svile i kadive satkana
    ne zaslužuje da se zavijori na vetru
    ako je i Dečjom Krvlju pokapana.

    Plači, Voljena Zemljo, u čeljustima ale
    (neka Te bar u Suzama što više bude)
    sve dok se sva tri Boga na Tebe ne sažale
    i ne preseku pomor bačen međ pse i ljude.

    Pogledaj svoju Decu sa staračkim licima
    Mladiće na štakama što uče prve korake
    Uvelu Novorođenčad u invalidskim kolicima
    Bezimene Grobove, Raspamećene Majke
    i Starce beskućnike u tuđim šljivicima
    što zure u Nebo, nalik na ugašene ugarke.

    Plači, Voljena Zemljo, i Suzama osvetli
    Svoje Srce što kuca u svakoj našoj želji
    Od svih Suza koje sad kaplju po Planeti
    najslanije su Dečje Suze u Mojoj Zemlji!
    (1992)

    * Naslov sam uzeo iz jedne stare knjige,
    reči od naroda, suze od dece, a tuga je moja.

    Erićev zapis ispod teksta:
    "Ako pjesma ne može da zaustavi rat,
    neka bude bar svijeća, da ne plačemo
    i ne umiremo u mraku."

    Monday 26 November 2007 19:21
    Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
    zašto raste trava i zašto je nemirno more.
    Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
    i bijelom lađom snova tko krmani
    kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

    Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
    Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
    Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
    ali ti živiš daleko od glasa valova.
    Tvoja je misao strma pećina
    o koju se uzalud razbija moj život.

    Ne pitaj zašto te ljubim.
    Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
    Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
    na visokoj planini zaborava.


    Sunday 25 November 2007 19:53

    Mlada i neukusna

    "Bila sam još mlada i neukusna. Pastiri su gonili stada ovaca među kojima sam bila i ja. Od jedanput meni mi nešto zaigra ispod nogama. Svi popadasmo od stra na travi u meni mi srce siđe u petama. Malo posle iza toga kad se vrati smo u svest od straka neko upita šta to bi, ja si reko u sebi, pa to smo učili u školu na zemljopisu i reko decama: "to su arhitektonski potresi duboko ispod zemljinom površinom."

    Ljubimac predmeta

    Pošoj sam da se upišem za u Učiteljsku školu preko prijamnog ispita pretkodno. Ušo sam u autobus koji je bio upaljen. Autobusom putujući tako pogleđivao sam okolinu oko sebe. Posle pola sata truckajući se na sedištu autobus je prispeo na železniškoj stanici. Tu sam uvideo još svoji drugovi koji će s upišu za u Učiteljsku. Svi smo se penjali u voz uđemo u prvi kupej kada tamo sedi jedan čovek sa džakom od prtenu konoplju i jednoga maloga zečića. Ne obraćajući pažnju na našoj galami mali zečić poče skakuće po kupeju i vikati mi smo se smejali. Ovu školu koju sada pogađam dosta je lepša i poukrašenija od onu što sam tamo pogađao. Ja marljivo učim i postao sam ljubimac svih predmeta. Pre neki dan saznao sam da mi je drugar bolestan i pristao daga posetim. Iako sam bio zuazet poljskog rada, ipak sam pristao po odluci. Putujući tako pored puta vrabci su cvrkutali, a ptice su pevali na zelenim grančicama pod sjajnim sunčevim zracima tako idući mome drugu.

    Kraljević Marko bombaš

    U Narodno oslobodilačkoj Borbi prolivali su svoju jarko crvenu i skupocenu tečnost koju možemo da nazovemo drugačije krv, protiv nemaca fašista idomaćim izdajicam, pa čak i poginuli dajući svoj život Sava Kovačević, Ivo Lola ribar, Marija na prkosim, Karađorđe zvani Petrović, Uča Gvozden, Marko Kraljević i drugi naši sinovi, koji su branili i koji će braniti svoju zemlju dokle god je života u njima.

    O božanskoj komediji


    Ovu komediju napisao je najveći pisac Danta Alegorija. Ona se zove ili nosi naziv Božanstvena zato što Dant moro da dobije božansko nadaknuće da bi mogo da prođe kroz pakao da ne izgori ili padne u neki kazan sa vrelu vodu pa da se ispari pa da ga posle neprime u raj gde ga tamo čeka njegova devojka koju je on strašno mnogo volo pa možda neće da joj se zasviđa koja se zvala Beatriča, ako ima rane na licu i na rukama koje je on nju voleo pa i ona njega pa što sada da mu se ljubav pokvari. Ova knjiga se zove još i komedija zato što je to što pisac piše izmišljeno i što mi to neverujemo pase smejemo kada čitamo što tu piše. Da napiše ovu komediju nagovorijo ga je njegov prijatelj Virgilia, on je pisao sonete Lauri i ne boli joj samo dušu kao Daneta vić i oči i kosu i vidi je kako se vozi u čamac pa se plaši da se ne prevrne. Vodi ga na onaj sveti i tamo nađu papu kako visi na glavačke na dole koji je tada živeo u Rimu na Tibar, reku zelenu i pljačkao seljake koji nisu imali čta da jedu pošto im je sve uzimao ovaj papa i drugi buržujci. Odavde mi može da izvedemo zaključak kako je Alegorija bio napredan i mrzeo sve gazde tiranine i razne druge kapitaliste kao što ih i mi isto tako mrzimo i mrzećemo ih i neće se ugledamo na njima već ćemo marljivo učimo i izgrađivati zemlju i drugi svesni objekti."

    Sunday 25 November 2007 19:33


    Još jedan geg, iznudjen osmeh,
    još trapav pad i prezriv podsmeh
    i virtuoza zabave bljesak
    veseloj publici izmami pljesak

    Okret na peti i dubok naklon
    iza kulisa pravi svoj zaklon
    da šminku, nos i šešir pun jeda
    zbaci sa sebe dok niko ne gleda

    dok doboša zvuci jecaj prelivaju,
    i šarena platna tugu sakrivaju
    još uvek plače smešnije od svih
    taj tužni pajac, stvoren za stih

    Sunday 25 November 2007 19:29
                    ...

    Bit ćemo razumni
    i zatajiti je,
    jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati
    ljubav koju smo mu davali
    od prvih nježnih, poratnih godina.
    Promijenit ćemo pjesmu,
    uzeti srce u šake
    i ono će se opirati
    kao živa ruka vode, ruka vjetra,
    ali nećemo mu dati,
    jer su smiješna sada ta naša očitovanja
    svijetu kojem se to više ne dopada,
    i mi smo sa svojom nerazumnom dušom
    pred ljubavnicom sitom i pospanom,
    Bit ćemo mudri
    i pjevati pjesme,
    u kojima ništa nećemo otkriti
    od toplih godina i glazbe.
    Nećemo priznati buku krvotoka,
    opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
    mapu Šibenika, plažu u prosincu,
    tvoj odlazak; snijeg koji te briše
    i godinu koja te podcrtava.
    Sasvim ćemo izmijeniti rječnik
    i staviti šaku na luda usta
    da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem
    tvoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne.
    Živjet ćemo ne odajući se
    dugim pismima,
    samoubilačkim olovom,
    na prstima sa samim sobom
    sa prazninom među rebrima,
    jer tako bi bilo dostojno,
    ako se već nešto mora.
    Ne poniziti
    srce i staru glavu
    pred danom koji ispunja ulicu
    kao ledena voda svjetlosti,
    kao sjeverni vjetar.
    Ne dirati više u te stvari;
    treba pjevati drugačije pjesme.
    Označiti petlju sudbine,
    dati znak postojanja i prisebnosti;
    toliko tek.
    Nikada više ljubavnih pjesama moja mala,
    zadovoljavat ćeš se starima.
    Nikada nećemo ni pokušati
    odškrinuti crnu knjigu mora;
    povući ćemo jedino crtu
    i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.

    ____________________________

                 ...

    Tebi je lako reći - idem,
    jer tamo nisi bila.
    Tebi je lako pružiti ruku,
    jer još nisi odlazila.

    Tebi je lako reći - zbogom
    i da je sve to šala.
    Tebi je lako, jer ništa ne znaš;
    još se nisi rastajala.

    Tebi je lako, a ja već znam:
    kada se te stvari dese,
    svatko kad ode ostavi trag,
    a dio života odnese.

    Tebi je lako reći - idi
    i ni za čim ne žali.
    Tebi je lako, jer si dijete -
    jer te nisu ostavljali.

    _____________________________

    Rodoljubna pjesma

    Ne mogu napisati pjesmu u Moskvi
    u visokoj sniježnoj sobi zorom
    između rasporenih kofera
    sobarica mi tepa kao majka
    i obavljamo sitnu trgovinu
    nešto najlona i čokolade
    ne mogu napisati pjesmu
    suočiti se s ovim papirom
    sa svojom olovkom
    krevet je zapaljen poda mnom
    ovaj osjećaj privremenosti
    i gluhoća krajobraza u Francuskoj
    moje se misli svojevoljno
    izražavaju drukčije
    rječnik mi se otima
    govor mi se ni na šta ne odnosi
    ptice koje udaraju o zidove
    vraćaju se obezglavljene
    kao vokali konzonantni moj
    dalmatinski naglasak
    moje mi oči ništa ne objašnjavaju
    pred slapovima Rajne
    ništa mi ne kazuju
    mirno selo ludaka u okolini
    plovidba sjevernom rijekom
    utvare vrtni patuljci i
    Wagnerova glazba
    kraljevski podrumi kasni barok
    nema pjesme u Parizu
    moja se izbjeglička vlada rasula
    ostajem u predvečernjem Salzburgu
    na terasi kavane Glockenspiel
    zagledan u tamnu Mozartovu statuu
    juhu od kornjače i pivo
    kakav mi je to život
    ne mogu napisati pjesmu u kiši
    Bruxellesa u Riu
    u planinama što više nad Inbruckom
    i u zagrljaju žene koje ljubavni
    jezik ne poznajem
    mijenjanje novca suveniri nemoguća
    ishrana razglednice Zlatna Praha
    samo su izmijenjeni oblici
    moje samoće moje neizljecive čežnje
    moje bolesti za tobom nesreće i nade
    siromaškog porijekla i pripadnosti
    ali tu ipak nema pjesme
    potrebna mi je jedna ogoljela
    ljetna postaja na pruzi
    Perković - Šibenik
    uvaljena u jaru zlato i kamen
    koji se sklapa nad mojom glavom
    kao dva vala
    potrebna mi je modra Zagrebačka kiša
    sredinom rujna
    moj auto moje cigarete i rakija
    kino "Jadran"
    da se uspostavi kakav takav način
    glasovir u skromnom potkrovlju
    i tvoje tijelo
    more pod nogama i hvala Bogu stigli smo
    kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti
    "Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku
    potrebni su mi da nešto kažem
    da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju
    da jednu misao smirim
    da načinim malo reda
    u svojoj duši i napišem pjesmu.

    ____________________________________________

    Sve te vodilo k meni

    Sve te vodilo k meni
    iz daljine, iz mraka
    sve te vodilo k meni
    već od prvih koraka.
    mada ništa nisi rekla,
    ja sam znao, ja sam znao
    iz tih kretnji i porijekla
    sve je isto, sve je kao.
    Sve te vodilo k meni
    sve što rode samoće
    mala primorska mjesta
    isti pisci i ploče.
    kad te baci kao ladu
    noćni val do moga praga
    nije bilo teško znati
    da mi moraš biti draga
    da mi moraš biti draga.
    Sve te vodilo k meni
    tvoje oči i usta
    tvoje ljubavi mrtve
    moja loša iskustva.
    mi smo bili na početku
    istim vinom opijeni
    i kad si išla krivim putem
    sve te vodilo k meni
    sve te vodilo k meni.
    Sunday 25 November 2007 19:12

    Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
    Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
    Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
    Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
    Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratara prinčeva.
    Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
    Nemoj misliti da je tvoje pisanje " društveno koristan posao".
    Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
    Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
    Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
    Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
    Imaj o svemu svoje mišljenje.
    Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
    Tebe reči najmanje koštaju.
    Tvoje su reči najdragocenije.
    Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj.
    Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
    Ne budi uz vlast, jer ti si iznad njih.
    Bori se protiv društvene nepravde, ne praveći od toga program.
    Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
    Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
    Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
    Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
    Ne budi pisac manjina.
    Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
    Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
    Ne piši za elitu, elita ne postoji: elita si ti.
    Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
    Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
    Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
    Ne budi dvorska luda.
    Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
    Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikoga da gine.
    Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
    Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
    Ne piši za praznike i jubileje.
    Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
    Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
    Ako ne možeš reći istinu - ćuti.
    Čuvaj se poluistine.
    Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešće.
    Ne budi tolerantan iz učtivosti.
    Ne isteruj pravdu na konac: "s budalama se ne prepiri".
    Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da o ukusima ne treba raspravljati...
    "Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu."(Poper)
    "Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
    Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put čuju od tebe.
    Nemoj da imaš misiju.
    Čuvaj se onih koji imaju misiju...

    Saturday 24 November 2007 19:39

    -Zbogom – reče Lola. – Čujem točkove kako dolaze, uskoro će me prvi put zgaziti...

    -Voliš me?

    -Ne.

    -Pitam te još jednom – voliš li me?

    -Ne volim.

    -Ne voliš?

    -Ne.

    -Zašto, bre?

    -Zato.

    -Nimalo?

    -Nimalo.

    -Što si takva?

    -Ne volim te.

    -Što te ja volim?

    -Kad si lud, pa voli!

    -Volim te mnogo.

    -Šta ti mogu!

    -Možeš bar malo.

    -Ne mogu.

    -Nisi ni probala.

    -Jesam.

    -Voliš onoga...

    -Ne volim ni njega.

    -Voli mene.

    -Odsad neću više nikoga voleti.

    -Ni kao kolosek me ne voliš?

    -Hoćeš da kažeš kako fenjer ume da voli?

    -Unutra je moje srce.

    -Moje je u čeliku koloseka.

    -Pitaj ga.

    -Pitaj ga ti...

    -Voliš li me?...

    -Ne!

     

    Tako smo se svađali sve do 1981. godine. Tada je izvađen kolosek sa Lolinim rukama i nogama. Bacili su ga u šumu, a u šumu je došao vajar, uzeo njene ruke i noge od plemenitog metala, dodao usne i grudi, usred planine zablistao je spomenik palim borcima preko reke Morave. Tako je Lola nastavila da živi.

     

    Ja sam naučio kao riba da plivam iznad vode. Večeras idem da tražim reku Moravu, da nađem Lolu i da je pitam da li me voli.

     

    Što veća ljubav, to veća krila. Mislim se ja u sebi. Dok letim iznad vode, malo mi smeta što tačno ne znam da li su nas ubili onda kod četvrtog koloseka, ili malo kasnije, ili tek juče, ili će to biti sutra.

    Saturday 24 November 2007 19:02

     

    Onoga dana kada je Mika umro, već uveliko iza ponoći otvoreno je pismo, adresovano Dudi, iz komšiluka, koje je apsolutno potvrdilo njegovu želju da izmakne malenim zamkama banalnih govora i oveštalih posmrtnih slova:

    Dudo,
    kad me iznose, neka pročitaju „Besmrtnu pesmu“. A kad me pokopaju neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira „Piro manđa korkoro“. Niko ne sme da mi drži govor.
    M. Antić


     

    EPILOG


    Vodopad ima bradu kao grof Lav Nikolajevič Tolstoj.

     

    To se,

    u stvari,

    jutro po sebi peni

    i razapinje dugu.

     

    JA SAM PRIZNAO JEDNOJ ŽENI

    DA JE ŽIVOT NEŠTO PROSTO U MENI.

    A NIJE BAŠ TAKO PROSTO.

     

    Ja sam mislio da ću ići pravo

    dok se ne pretvorim u lenjir.

    A našli su me u krugu.

     

    NAŠLI SU ME, POSLE LUTANJA,

    SROZANOG OD VRISKA DO ŠAPUTANJA.

     

    Prošao je oktobar.

     

    Među nogama drveća

    polako zaudara na vlagu

    i krv.

     

    Ulica poslednji put kisne na presnom suncu.

     

    Sedite malo kraj mene kao kraj groba.

    Minut pošte

    za moje preminulo najrumenije doba.

     

    Sedite malo kraj mene.

    Vidite: opet sam dobar.

     

    Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza,

    kao streljanom vojnom beguncu.

     

    II

     

    Proletele su ogromne zlatne kočije

    kroz naše utrnule oči,

    a mi ih sačuvali nismo.

     

    Nešto mlado nam je rzalo na usni

    i uvelo na jeziku,

    gorko od smeha

    i preslatko od plača.

     

    Dozvolite mi

    da, posle svega,

    dalekoj nekoj gospođici

    napišem jedno pismo,

     

    onako malo nostalgično,

     

    onako kako to pišu

    senilni penzionisani admirali

    svojoj preživeloj posadi

    sa potopljenog razarača.

     

    III

     

    Gospođice,

    kazaću,

    gospođice, sve je,

    sve je,

    sve je gotovo.

     

    Ovde opet cveće pokojno

    prodaju razliveno u parfemske flaše.

     

    Sve je,

    sve je,

    sve je spokojno,

    kao da vetar nikada nije

    išamarao drvored

    i oko odžaka se pleo.

     

    Gospođice,

    kazaću,

    u ovu jesen,

    frigidnu kao turistkinja

    sa skandinavskim pasošem,

    to što sam odjednom sed

    ne znači i da sam beo.

     

    IV

     

    OVO NIJE ISPOVEST.

    OVO JE GORE NEGO MOLITVA.

     

    HILJADU PUTA OD JUTROS

    KAO NEKAD TE VOLIM.

    HILJADU PUTA OD JUTROS

    PONOVO TI SE VRAĆAM.

     

    Hiljadu puta od jutros

    ja se ponovo plašim

    za tebe,

    izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,

    za tebe,

    podeljenu kao plakat

    ko zna kakvim ljudima.

     

    DA LI SAM JOŠ UVEK ONA MERA

    PO KOJOJ ZNAŠ KO TE BOLI?

    PO KOJOJ ZNAŠ KOLIKO SU PRED TOBOM

    SVI DRUGI BILI GOLI?

     

    ONA MERA PO KOJOJ ZNAŠ KO TE OTIMA,

    A KO PLAĆA?

     

    DA LI SAM JOŠ UVEK

    MEĐU SVIM TVOJIM ŽIVOTIMA

    ONAJ KOMADIĆ NAJČISTIJEG OBLAKA U GRUDIMA,

    I NAJKRVAVIJEG SAĆA?

     

    V

     

    TI SI JEDINA NAHRANILA SVU MOJU GLAD

    SA ONO MALO MESA

    I SNA.

     

    JEDINA SI BILA DO ZUBA SITA

    SA ONO MALO MOJIH NOKTIJU

    I DLANOVA.

     

    Voleo bih da tvoji budući sinovi

    naslede boju mog glasa

    i kćeri da nose moju tugu

    u prslučićima od svile.

     

    VOLEO BIH DA IPAK NEGDE SAČUVAŠ

    SVE MOJE DALEKE VRHOVE

    NA HORIZONTALAMA TVOG DNA.

     

    I DA PRONESEŠ MOJE PREZRELE OČI

    KROZ TIŠINU SVIH TUĐIH OČIJU

    I TUĐIH STANOVA.

     

    I MOJ OKTOBAR KROZ SVE TUĐE APRILE.

     

    VI

     

    Ovde kod mene

    dani imaju opor ukus piva

    i dosade.

     

    Ponekad kaplju kiše,

    čudno,

    spokojno.

     

    Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.

     

    Sasvim sam nalik na lađu

    koja luta bez posade

    i ne želi da zbriše

    sa svoga okna nešto pokojno,

    nešto zauvek izbrisano,

    nešto golubije.

     

    MOŽDA JE DOBRO JOŠ I OVO DA ZNAŠ:

    ŽENE NEMAJU PRAVO

    POSLE TEBE NIŠTA DA UOBRAŽAVAJU.

     

    Nekad prvi žutokljunac republike,

    danas:

    mogu da dignem zarozane čarape

    lično i samoj bogorodici,

    u dostojanstvo presvučen oberučke.

     

    SVE MOJE NEŽNOSTI I GLUPOSTI

    JOŠ UVEK NA TVOME PRAGU SPAVAJU

    kao mala kudrava štenad

    na mokrim,

    nabreklim,

    crnim sisama gospođe kučke.

     

    Sasvim sam zakopčan:

    od sluzokože - do duše.

     

    Ova 32 zuba još uvek ljubav

    samo za tebe jecaju i pevuše.

     

    VII

     

    Ti ćeš me, nadam se, shvatiti.

    U ogledalu vidim:

    sve je

    zauvek

    gotovo!

     

    UPLAŠENO SAM PIJAN.

    I PRAZAN.

    I SAM.

     

    PONEKAD NEKO NAIĐE

    DA ME NESPRETNO PAZI,

    NEKO, KOME JA, ZAISTA, NAIVNO,

    ZAISTA BEZ ZLIH NAMERA,

    VEĆ POSLE DRUGE ČAŠE OTKRIJEM PUTOKAZE

    KOJI VODE OD TEBE

    DO MOGA USIJANOG TEMENA.

     

    NIKOME NEMOJ REĆI,

    ALI DOK LEŽIM OVDE KAO ISPRAŽNJEN SARKOFAG

    I NEŠTO MUDRUJEM O SREĆI,

    TRUDIM SE DA BAR MALO ZABRINUTE DOBROTE

    TOM DRUGOM NEKOM DAM.

     

    I dok umire drveće

    i susnežica po lišću gazi,

    trudim se da mu bude dobro,

    u ime izvesnog aorista moje ljubavi

    i davno prošlog vremena.

     

    VIII

     

    Možda mi nećeš verovati:

    i sa hotelima sam raskrstio,

    sasvim neopaženo.

     

    Svi mi hoteli nekako liče na istu bajku

    i postelje u sobama

    smeškaju se na isti glas.

     

    Svi se portiri na isti način brinu,

    onako malo rođački,

    kad im laku noć kažemo.

     

    Svi se portiri isto onako brinu,

    majke mi,

    majku mu,

    kao da znaju za nas.

     

    Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.

     

    Pijana od hladnoće, subotnja noć se valja.

    Satovi su davno povečerje odsvirali.

     

    Dalje,

    zaista,

    ne bih imao ništa više da ti javim.

     

    JEDINO,

    MOŽDA TO:

    DA SI OSTALA NAJLEPŠA MEDALJA

    IZ NAJLEPŠEG RATA

    U KOJEM SU MI SRCE AMPUTIRALI.

     

    IX

     

    Gospođice,

    ja nisam za tobom bio onako obično

    gimnazijski zanesen.

     

    U meni je sve do predaka minirano.

     

    Inače,

    zapamtio sam:

    ljubav je najgolubija samo u onim kricima

    koji se poklone prvima.

     

    Dozvoli da se, zato,

    zbog nečega u sebi

    nasmešim, u ovu jesen,

    pomalo krišom,

    kroz suze,

    pomalo demodirano,

     

    ja,

    tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,

    ja,

    tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.


     

     

    Thursday 22 November 2007 19:11
    Ugurah se u ovaj tatin blog samo da bih postavila linkove site-a moje prijateljice, kao i link mog site-a. Nisu ozbiljni site-ovi, s obzirom da i nemamo nekog iskustva sa time. A glavna i osnovna tema jesu psi

    Sneza i Chupka (koker) - http://none-sweeter.bravehost.com
    Wolfchica, Dona i Ema (mesanac i AST) - http://donaiemona.bravehost.com

    Takodje ko voli zivotinje moze nam se pridruziti na forumu http://planetaljubimaca.com/forum/index.html

    Veliki pozdrav svima!
    Wednesday 7 November 2007 19:13
    Još sam devojčica, ali jednog dana venčaću se sa ženom – ženom crvene kože, crne umršene kose i kestenjastih očiju, koja nosi tako duge suknje da mogu komotno da zagnjurim glavu u njih. Volela bih da se venčam sa tom ženom i živim s njom u kolibi od ilovače pored mora. U kolibi od ilovače biće dve stolice i jedan sto, petrolejka, ormarić sa lekovima, lonac, jedan krevet, dva jastuka, dva čaršava, jedno ogledalo, dve šolje, dva tanjirića, dva tanjira, dve viljuške, dve čaše za vodu, jedan porculanski čajnik, dva pribora za pecanje, dva slamnata šešira da se zaštitimo od jakog sunca, dva kovčega za svaštarije koje retko koristimo, jedna knjiga praznih stranica, jedna kutija sa dvanaest krejona različitih boja, jedna vekna hleba umotana u smeđi papir, jedna kanta za ugalj, jedna slika dve žene koje stoje na gatu, jedna slika tih istih žena kako se grle, jedna slika tih istih žena kako mašu za rastanak, jedna kutija šibica. Svakoga dana ova crvenoputa žena i ja obedovaćemo hleb i mleko za doručak, skrivaćemo se u grmlju i osušenom kravljom balegom gađati ljude koji nam se ne dopadaju, uspinjaćemo se na kokosove palme, brati kokosove orahe, jesti i piti iz ljuske kokosovih oraha koje smo uzbrale, bacaćemo kamenje u more, prerušićemo se u Džona Bula* i plašiti bespomoćnu dečicu koja se vraća iz škole, odlazićemo u ribolov i loviti samo omiljene ribe, koje ćemo potom ispeći za večeru, krašćemo zelene smokve i zalagati se njima uz pečenu ribu. Svakog bismo dana radile to. Svake noći pevala bih toj ženi pesmu; reči joj još ne znam, ali melodija mi se već vrzma po glavi. Ova žena, sa kojom bih želela da se venčam, zna mnogo toga, ali pripovedaće mi samo o onim stvarima koje me ni u snu ne bi rasplakale; i svake noći, iznova i iznova, pričaće mi o nečemu što počinje sa: „Pre nego što si se rodila”. Venčaću se sa takvom ženom, i svake noći, svake bogovetne noći, biću potpuno srećna.

    *Džon Bul je u Britanskim kolonijama bio isto što i ujka Sem u Americi.
    Tuesday 6 November 2007 19:53

    Kada sam je ugledao, skejt mi je ispao iz ruke. Osetio sam odjednom da sam strašno umoran i morao sam da nateram sebe da se sagnem i podignem ga sa zemlje. Diskmen sam uključio još u svlačionici, tako da nisam čuo njen pozdrav. Ali, prema pokretu usana, rekao bih, glasio je ćao. Obično ćao. Znala je da time ne može ništa da pokvari. Odsad ona može samo da ne kvari. Neće uspeti ništa da popravi.
    Stajala je naslonjena na ogradu stepeništa i narušavala njegovu crveno-belu pravilnost.
    Lepa, naravno, da je lepa. „Zapravo veoma lepa”, citat – u različitim oblicima – svih školskih drugova. „I sise mogu da prođu”, citat – nepromenljivog oblika – njih nekoliko.
    Znao sam da će stajati tamo. Nisam ni morao da pogledam. Ipak, pogledao sam. Povremeno još moram da uradim i ono što neću, ali se trudim da se toga rešim. Polazi mi za rukom, kao i sve ostalo.
    Slušalice su mi skrivene ispod kape. Naravno, crne, Los Anđeles Lejkers. Sve vrste slušalica koje poznajem, još više ističu moje magareće uši. Možda bi plastična operacija bilo rešenje, ali me nešto sprečava da joj se podvrgnem. Mislim, da ne želim da za nju ljudi znaju. Možda, da imam gde da odem, u neki drugi grad ili šta ja znam kuda, naravno, na duže vreme, onda bih neposredno pre puta dao da mi se uradi. U novom gradu niko ne bi znao da sam uopšte imao neke magareće uši.
    Ali, to su uzaludne misli, zato što ja ne idem nikud. Ne odlazim odavde. Ovo je moj grad.
    Jedna od retkih stvari zbog kojih se radujem zimi: uši sakrivam ispod kape. A s tim u vezi je i sledeća, verovatno poslednja dobra stvar – diskmen. Mogu stalno da ga nosim na ušima, što u toku leta s kapom ne dolazi u obzir. Iako se moja godišnja doba, doduše, malo razlikuju od tekućih. Razlikujem ih prema nošenju crne lejkersice i postoje samo dva – zima i leto. Zima traje od oktobra do aprila i leto onaj ostatak.
    „Zdravo”, otpozdravio sam i isključio diskmen. Očigledno sam se zaneo i rekao to prilično glasno.
    „Ne moraš odmah da vičeš na mene.”
    Eto, tako ti i treba! Već je počelo, a da još ništa nisi ni rekao!
    Kada stojim na ravnoj površini, nerado držim skejt u ruci, zato sam ga spustio na zemlju.
    „Da li sam već nekada vikao na tebe?”
    „Možda ne bukvalno vikao, ali... Da ne pričamo, ipak, sada o tome.”
    Aha, tu smo! Opet osećaj krivice, očajanja („ponekad imam osećaj da život nema smisla, zar to nije strašno?”). Beznadežnost i sve ostale gluposti, ko će to još da sluša? That’s the question. Ali ja znam, nažalost, i answer. Me.
    Nisam znao šta bi trebalo da joj kažem, zato sam odgovorio stavljanjem leve noge na skejt i odrazom desne. Prošao sam crvenbelinu i nju. Nisam iza sebe čuo korake, tako da sam stao. Nisam morao ni da se okrećem da bih znao šta se s njom dešava. Odnosno, ne dešava. Uopšte se nije pomerila. Bez okretanja sam je pozvao:
    „Dođi! Ne želiš valjda da stojiš tamo celu noć?”
    Stajao sam na skejtu, na svom Mau. Na božanstvenom sixty/forty, svojoj ljubavi, najvećoj od svih, pravoj i jedinoj, devičanskoj i strastvenoj i i i... Zaista super! Stajao sam na svom Maocetungu, koji mi se smešio odozdo sa daske. 60/40, number one in the world, the best one, the only one. Forever yours.
    Pogledao sam prema školi. Iz prozora su virile radoznale glave i posmatrale nas. Fasada, popucala na mnogim mestima, otkrivala je crvene cigle.
    Čuo sam korake iza sebe. Konačno!
    „Ti hoćeš sada da voziš skejt?”
    „Ako će ovo ovako da se nastavi, onda hoću malo.”
    Barem se pomerila. Udario sam nogom o zadnji kraj daske i Mao mi je skočio pravo u ruku. Ovaj jednostavni pokret naprosto obožavam. To je fantastično jednostavno – pravo u ruku! Mao-ce-tungovo nasmejano lice bilo je malo blatnjavo.
    Ne znam zašto, ali morao sam da se nasmejem. Naravno, nju je to uvredilo, jadnicu. Ipak, ne bi morala da plačeš, srce moje, zar nisi odrasla, pročitala si dosad celog Hemingveja!
    Nastavila je da hoda pored mene. Nisam znao zbog čega smo išli upravo onim putem kojim smo išli, a ne nekim drugim. Pored nje nisam shvatao gotovo ništa. Ali, ćutanje je prilično dugo trajalo.
    „Onda, šta kažeš, kako smo?”
    Ovo sam je upitao. Ja! Ne bih hteo da gledam sebe u tom trenutku.
    „Tebi sa mnom nije interesantno, je l’ da?”
    Konačno nešto pametno? Da, u pravu si. Uopšte mi nije interesantno. Samo da nisi toliko lepa!
    „Ti bi voleo da si na nekom sasvim drugom mestu. S nekim sasvim drugim. Da me uopšte ne gledaš. Idem ti na živce, je l’ da?”
    Ova gomila mudrosti iz njenih usta naprosto me je iznenadila. Dakle, redom: da, da, da, i veoma, možda više nego što si spremna da prihvatiš.
    Ipak, nisam odgovorio. Hodali smo dalje. Skejt u ruci me je lagano iskušavao. Posmatrala me je njenim plavim očima i bilo mi je jasno, da želi da čuje nešto umirujuće, što će joj potvrditi da je nisam razočarao. Barem mislim da je tako, pokušao sam i ja – mada bezuspešno – da pročitam nekoliko ljubavnih romana. A ona, opet, nije bila baš toliko glupa, da ne bi znala da imam problem svaki put kad moram da joj kažem ne.
    Ali, ja nisam bio nimalo raspoložen da lažem, kad već nisam morao. Marija je u suštini zlatna devojka, no mogla je već dosad da shvati da ja nisam običan mladić, da sam negde drugde.
    „Odgovori mi, molim te! Znaš da najviše od svega cenim iskrenost!”
    Da nije rekla ovu poslednju rečenicu, možda bih sa njom izdržao onako kako sam izdržavao svaki prethodni put. Nadahnuće bih potražio u savremenoj nekomercijalnoj kinematografiji. Zapalio bih se strašću prema ezoteričnoj muzici i doživljavao je u sebi. Možda bih se uznemirio zbog pretećeg razmaha imperijalne potrošnje. Tek, smogao sam snage za jedno „hmhm”.
    Mao je tad već bio na zemlji, a ja sa suprotne strane na njemu. Dvaput sam se odrazio desnom nogom. Prošao sam između parkiranih automobila (jedan će morati da namesti desni retrovizor). Priuštio sam sebi boardslide po ogradi stepeništa (bez pridržavanja skejta rukom i zahvatanjem znatne visine prilikom doskoka!). Zaškripele su kočnice i čula se sirena koja nije prestajala da svira ni pošto sam nestao u pasažu. Uputio sam se tačno u pravcu Kamela.
    Ispred samog paba čuo sam iza sebe uzvik „Kristijanee!”. Težinu celog tela odmah sam prebacio na desnu nogu. Uz blažu ogrebotinu sam zaustavio i ponovo dokazao tvrdnje klasika da na dasci može bez problema da se koči iako nema kočnica.
    Bio je to stari drugar Leo, koga nisam video još od osnovne. Odmah sam ga pozvao na pils, da bi zatim on pozvao mene, ja opet njega, i onda smo se razišli.
    U međuvremenu sam saznao da sprema maturu i hoće da postane preduzetnik u cvećarstvu, pošto njegova baka ima ogromna polja cveća, s kojima je moguće okretati veliku lovu, u šta verujem, jer ljudi kupuju cveće i uvek će ga kupovati.
    Odjednom sam bio odlično raspoložen. Fin čovek, taj Leo. Dao bih mu malo ekstazija, samo da sam ga poneo sa sobom.
    Leo je bio kompletni idiot u osnovnoj. Njegova tetka je otišla u Kanadu i slala mu gomile poklona, koje nije znao kako da iskoristi. Zato smo poklone koristili mi, dakle Pera i ja, pošto su svi ostali bili potpuno nesposobni. Sećam se, jedan od tih poklona bio je kućni elektronski fliper, što je za ono vreme bila fantastična stvar. Nema skupljanja kovanica od pet kruna – sve besplatno i koliko hoćeš! Tačnije, koliko su hteli, bolje rečeno dozvoljavali (pošto sumnjam da su ikada hteli) Leovi roditelji. Međutim, ni ovi nisu imali u glavi baš sve na svom mestu, svi su oni bili malo udareni. Naime, fliper smo oduševljeni igrom izbacili iz upotrebe tako da više nije mogao da se popravi. Ja sam se tad prilično uplašio, ali Pera je rekao Leu da je „to već bilo tako” i na tome je ostalo. Ko zna, možda je Leovim matorcima bilo drago što uopšte dolazimo, jer niko nije hteo da se s Leom druži.
    Dosad Leu nisam poverovao, da je zaista mislio da je ”to već bilo tako”. Kada sam ga ugledao, pomislio sam da ga pitam, ali sam do kraja sasvim zaboravio.
    Sat posle toga bio sam već kod kuće. Male slušalice zamenio sam velikim i pratio MTV Koca-Kola šou. I pio. Kolu.
    Pitao sam se, da li je Marija posle mog odlaska počela da plače. Ljubav navodno boli, barem nam je tako govorila profesorka Zeman kada smo prelazili Tolstoja.



    2

    Telefon sam čuo sasvim slučajno, upravo dok sam menjao diskove u stubu. Bilo mi je jasno da je to sledeća očeva moguća koleginica s posla, sestra od tetke ili strica, dalja rođaka, poslovna partnerka, poznanica, bivša koleginica sa fakulteta, školska drugarica iz gimnazije ili osnovne škole (jedna od dotičnih čak iz zabavišta). Sve one redovno dolaze da „završe započeti službeni posao”, „posete izgubljenog brata od tetke ili strica”, „obiđu daljeg, no bliskog rođaka”, „sklope kupoprodajni ugovor”, „vide starog dobrog znanca, jednog od retkih koji se nije promenio”, ili da se „prisete zlatnog školskog doba”.
    Nisam uopšte žurio prema telefonu. Promenio sam disk i nadao se da će zvonjava samovoljno prestati. Ova se nastavljala, međutim, s iznenađujućom upornošću, tako da sam prešao u dnevnu sobu i podigao slušalicu. Iz principa se ne oglašavam prvi.
    „Halo!”
    Isuse Hriste!
    „Molim?”
    „Jesi li to si ti, Kristijane?”
    „Da, ćao Marija.”
    „Ćao, Kristijane.”
    Dakle, pozdrava bi bilo taman dosta! Uvod imaš iza sebe, sad grakni šta hoćeš!
    Dakle, čekam, čekam...
    Kao da nisi voljna da se u to upustiš. Sve nešto ćutiš! Dakle, kreni! Muk, muk, muk.
    Bože, kaži već jednom!
    „Kristijane?”
    Konačno! Ali nemoj misliti da ću ti pomoći.
    „Da, slušam te.”
    „Da li bi mogli da se vidimo danas? Imaš li malo vremena za mene? Znam, prošli put sam se ponašala kao neka histerična ženetina... Izvini zbog toga, ali znaš, ti stalno samo s tim skejtom... – ne, nisam mislio tako, gospodine Sovan, nisam zaista, razumeli smo se pogrešno – jedno pip, krčanje – razumeli smo se pogrešno, vi idete na put – i supruga putuje s vama! – i supruga, naravno, to je bez diskusije, zaista, – izvinite, što sam se uzrujao toliko, – ništa, ništa, – znate, mi smo se toliko radovali tom putovanju, kad ono, supruga je doživela već tri infarkta, znate? Toliko smo štedeli za taj put, a sada... – ne, sada je sve u redu, to je bio nesporazum, krećete u subotu...”
    „...ijane, Kristijane, Kristijane! Jesi li tu?”
    „Da, naravno, tu sam.”
    „Onda, vidimo se?”
    Suviše si lepa da bih ti rekao ne.
    „Da.”
    „U isto vreme na istom mestu. Dobro?”
    Loše, Marija. Meni. Loše se piše.
    „O.K., zdravo, Marija.”
    „Ćao, Kristijane.”
    Zaista ne znam ko ti je dozvolio da mi telefoniraš.



    3

    Posle časova smo svratili u klasičnoj trojci do Gejm kluba i tamo pošteno zakuvali. Na DECISION DAY smo Nojman i ja postigli rekord nedelje i osvojili litru žestine. Otišli smo da pijemo.
    Hejzel je odmah na ulazu srela nekoga iz gomile njenih poznanika. Za trenutak su zajedno nestali, i kada sam je ponovo ugledao, bila je skroz razvaljena. Onda smo je, pošto nije bila u stanju da uspravno sedi na stolici, spustili na zemlju i naslonili na zid, gde se već nalazilo više sličnih pasivnih likova, i ostavili je tamo.
    Bez sumnje, Nojman i ja smo imali svoj dan. Premestili smo se ka SHOOT & GO, to je bio rekord dana i ovaj put dve stoje. Rekord nedelje, nažalost, nismo uspeli da oborimo. Ponuđeni trolitarski zgoditak ostao je u lokalu.
    Kada smo prelazili na suprotni kraj prostorije ka SKY FLIGHT simulatoru, bacio sam pogled da proverim kako je Hejzel. Dobro sam uradio. U međuvremenu se razbila sasvim i ležala je savijena na zemlji. Neki moron je to iskoristio i gurao joj ruku između nogu. Hejzel nije uopšte ništa osetila.
    Nojman se našao prvi pored njega i levom kukom ga odvukao od Hejzel. Ja sam ga šutnuo zdesna. Udarac airwalkicom boli. Glavom je udario o zid i nije se pomerao.
    Nesumnjivo, u Gejmu su policajci potplaćeni, ali ostajati tamo nije imalo smisla. Tako smo uhvatili Hejzel svaki s jedne strane i vukli je napolje. Najpre je uhvatio napad smeha a onda nam je pričala:
    „Jesi li sakrio taj sprej? Sakrij ga, i to što pre! Sakrij ga! To je strahovito važno. Sklonite izvan dosega male dece. Male dece. Malih sprejeva. Eksplodiraćemo izvan dosega male dece. Taj sprej, molim te, nemoj zaboraviti, baci ga u vatru, može da eksplodira!” I tako dalje.
    Neće sama otići kući, to je bilo jasno. Dakle: moramo da idemo s njom, što znači vući se gradskim prevozom najmanje tri četvrtine sata.
    Kada je fucking autobus konačno stigao nakon petnaest minuta čekanja na stanici, Hejzel je počela da nam pravi probleme.
    „Upomoć, hoće da me ubiju! Hoće da me ubiju! Upomoć! Ubiju! Ubiju!”
    A tek smo kretali. Ništa bolje nije mi palo na pamet nego da joj rukom zapušim usta i guram je unutra. Samo što je Hejzel nezgodno cimala glavom, ujedala me za prste i vrištala dalje:
    „Upomooć, hoće da me ubiju! Ubiju, zaboga! Ubiju!”
    Promašenim egzistencijama oko nas nije trebalo više da se kaže. Odmah su osetili šansu da za trenutak ubiju životnu dosadu i kao uvek, pomognu tamo gde je to najmanje potrebno.
    „Uhvatite ih, ljudi! Samo pažljivo, sigurno su naoružani!” pomagale su plahovitim muževima nepodmirene žene, kojima su ispod čarapa virili krajevi čvorevitih vena.
    Samo to ne! Jednom želim nekome da pomognem i – !
    Odjednom se ispred mene našao otprilike dvometarski buzdovan. Da bi sve izgledalo što sličnije pravom akcionom filmu, držao je u ruci nekakvu skakutaljku od pola metra, koja je upravo poskočila.
    „Momci, pokret! Pustite je i ruke iza glave! Munjevito!”
    Pre nego što sam uspeo da odgovorim, neki skot je uhvatio Nojmana za vrat. A da se publika ne bi dosađivala, u ruci je držao revolver. Upravo ga je otkočivao i pri tome vikao pederskim glasom:
    „Ostanite mirni, ja sam policajac, držim situaciju pod kontrolom. A vi, momci, pustićete ovu devojku i krenuti sa mnom, inače ću od vaših dečjih lobanja napraviti fleke!”
    Povrh toga, Hejzelino vrištanje i krv koja teče potocima iz mojih prstiju.
    Ljudi su načisto sluđeni televizijom. Zar bismo, zaista, mogli da otmemo nekoga u autobusu gradskog saobraćaja, a da mu ni usta nismo ničim zapušili? Do đavola! To me je stvarno naljutilo!
    „Dakle, momenat, gospodo, šta mislite o tome da smanjimo tempo?”
    Okrenuo sam se prema dvometarskom skakutaču.
    „Ti ćeš skloniti tu igračku, i to brzo. Ako ne, zbog nedozvoljenog držanja oružja ćeš završiti u ćorki i više nikada nećeš dobiti drugi posao, osim na građevini, skote!”
    „A ti”, okrenuo sam se prema njegovom bratski nastrojenom pomagaču, „slučajno, čak i da zaista jesi policajac, što tvoja glupost nedvosmisleno pokazuje, sigurno nisi na dužnosti u teksas jakni sa poslednje rasprodaje i zbog toga...”
    U tom trenutku dobio sam kolenom među noge. Savilo me je i prilikom pada inkasirao sam o dršku pištolja udarac u slepoočnicu.
    Došao sam k svesti tek blizu bolnice. Hejzel nije bila s nama i nije mi zbog toga bilo ni najmanje žao. Nojman me je pošteno vukao i bilo je očigledno da zapinje iz poslednje snage. Imali smo tu sreću, izgleda, da naiđemo na dvojicu udruženih sadista.
    Konačno portirnica.
    „Hodnikom levo, druga vrata desno.”
    Ne shvatam kako, tek fantastični Nojman me je tamo nekako dovukao.
    Gorelo mi je u glavi. Bilo je dovoljno da pomerim usne i da od bolova padnem u nesvest.
    „Sedite ovde, mladiću. Odmah ću vam se posvetiti.”
    „Pa, to bi zaista mogla, izgledaš sasvim k’o svet.”
    Iznad njene glave stajao je natpis Odeljenje intenzivne nege.
    Nojman mi je pružio poslednju čistu papirnu maramicu. Za minut sam je zakrvavio. Odnekud je doneo toaletni papir. Za trenutak bilo je mirno.
    „Ćao, ja moram da krenem”, čuo sam ga kako govori iz daljine. Kada sam se osvestio, Nojman je bio otišao. Nisam mu ni thanx rekao.
    Dve dugačke drvene klupe. Nasuprot vrata obložena sunđerom i belom tkaninom, pri krajevima pričvršćenom srebrnim nitnama. Beloplava sterilnost.
    „Žiga me kraj srca, sestro! Sestro! Žiga me kraj srca i seva sve do ruke. Ne mogu da dišem! Sestro! Ne mogu da dišem, molim vas!” vikao je dedica pored mene.
    „Sestro, nemojte me ostavljati ovde! Ne želim još da umrem, molim vas!”
    Ispred očiju su mi treperili mladi i čvrsti listovi u belim sintetičkim čarapama. I klompe. Naravno, nije moglo da bude ništa drugo osim klompi.
    „Momenat, morate da sačekate, imamo pacijenta. Morate samo još momenat da se strpite.”
    „Momenat, dakako! Ja ovde čekam već sat i po i niko se o mene nije ni očešao!” vikala je neka sredovečna iskopina. Na osnovu toga što sam video poluzamagljenim očima, izgledala je sasvim dobro. Samo što je sve vreme maramicom zaklanjala levo oko.
    48
    Za sat vremena niko nije ušao unutra. Ustao sam i otišao. Izgleda da ništa nije slomljeno, a prebijena usta će valjda da zacele od sebe.
    Srećom da je odmah iza ugla bolnice pristojan pab. Škripući, zavijajući i raspevani automati sa igricama. Linoleum na podu ispolivan pivom. Plastični stolnjaci na stolovima od veštačkog materijala. I nabacani tako da nisam pronašao slobodnu stolicu.
    Nisam se video u ogledalu, ali sasvim sigurno nisam bio neki lepotan, pošto su me sve face prilično odmeravale. Baš me je bolelo dupe zbog toga dok sam pored šanka sipao u sebe dupli Džim Bim.
    Kod sledeće ture sam već mogao da pokrećem usta, a posle još jednog bio sam kao novi. Platio sam i tako osnažen oteturao napolje.
    Zadnju kintu dao sam za taksi i u pola dva ujutru bio kod kuće. Plavetnilo u prozorima zgrada bilo se već izgubilo. Televizori su bili isključeni i ljudi su mirno spavali, srećni zbog toga što je kriminalistička policija konačno uhvatila bestijalnog ubicu male dece koji je poslednjih nekoliko nedelja nalazio utočište u našem gradu.



    4

    „Silazite sada?”
    Nervozni glas novopečene penzionerke.
    „Ne.”
    Glas studenta.
    Šuškanje plastičnih kesa. Trenje bunde o kaput, krznenog prsluka o bundu, kaputa o metalnu šipku. Kočenje tramvaja, glasnije šuškanje plastičnih kesa. Sudar tela sa podom presvučenim gumom, mokrim od vlažnih đonova.
    „Kako to kočite? Jeste li vi normalni?”
    Nežni tonovi glasne muzike koji dopiru iz kabine vozača. Sladak srednji talas.
    „Ovo je nemoguće! Da ovako voze! A nedavno je poskupela karta! Ovo već prevazilazi svaku meru, zar nije tako, ljudi!?”
    Odgovorili su joj pogledi usmereni na sve druge strane, samo ne na njenu. Na novine Pravda. Na knjigu Horoskop za godinu dana. Na grudi jedne, recimo, sedamnaestogodišnjakinje, skrivene ispod zelenog kaputa. Na kompleks izgorele fabrike. Na pukotine nekada crne gume, koja isunjava prostor oko stakla na vratima.
    „Umukni i silazi!” neko nazad izrazio je raspoloženje prisutnih.
    „Inače nećeš stići”, dodao je Pravdobrižnik.
    Zaista nije stigla. Da bi vozač mogao da otvori vrata, moralo bi nas troje, koji smo stajali na stepenicama, da se pomeri. A nama to nekako spontano nije padalo na pamet. Bez upozorenja su nam se pridružila i okapućena leđa iza nas. I, neka onda neko kaže da ljudi jedni drugima ne drže stranu!
    Na sledećoj stanici smo dozvolili da se otvore vrata – silazilo je više ljudi. Novopečena penzionerka se progurala, takođe, napolje i krenula odmah nazad pored šina prema prethodnoj stanici. Ne bi joj se isplatilo da čeka tramvaj iz suprotnog smera.
    Sišlo je dovoljno putnika da bih mogao da se pomerim sa stepenica i pokrećem ruke. Odmah sam uključio diskmen. Prijatan hiphop Zulu Nation nadirao mi je u uši i više ga nisam puštao napolje. U jednoj ruci (ko drugi?) nasmejani Mao, u drugoj hladna siva šipka. Rukavice zaboravljene kod kuće. Uši zajedno sa slušalicama skrivene ispod Lejkers kape.

    Nakon vikenda su se pojavili, kao i uvek, novi bilbordi – jedina razonoda na putu do škole ponedeljkom. Kompjuter Xan je hladno upotrebio Sezanovu sliku da bi očito prikazao grafičke kvalitete računara. Vodu, okruženu šumama betona, pod parolom Gradimo zajedno sa prirodom, nudilo nam je Vodoprivredno društvo. Živa Barbi u ružičastom bikiniju na bazenu s američkim osmehom priznaje da od kada koristi tampone YOU može da pliva svaki dan. Svim uljima sveta namazani bodi-bilder natpisima na bicepsima uverava dalje da voćni sokovi Sun Hit, uprkos upozorenjima lekarske komore, nisu hemijski konzervisani i da je njihova trajnost čak do sedam i po godina.
    Navikao sam već na ovakav brainwashing. Kao što ni pojam veštački izazvana potrošnja nije nikakva novina za mene. Uprkos tome, kod jednog plakata me je preseklo.
    Ugledao sam Marijino lice i pored njega tri plastična pakovanja ARS: duschbad sport, duschbad for men i body milk. Pored toga, malo vrata i delić ramena, na dva mesta prekinuti plavožutim trakama kupaćeg kostima. More, kokosove palme i veliki natpis: SNAŽAN OSEĆAJ ČISTOTE.



    5

    Čim sam iza sebe zalupio dosadu materijalizovanu ogromnim smeđim vratima i neodgovarajuće malom betonskom kockom sa nazivom Gimnazija, obratile su mi se tri debele žene:
    „Da li biste bili voljni da odgovorite na naša pitanja uz pretpostavku da će biti objavljeni vaša fotografija i puno ime?”
    Gurale su mi ispred očiju legitimacije, posetnice, dlakave prste, a u međuvremenu su uspele da me već dvaput zaslepe bleskom fotoaparata.
    „Mislim da bih. O čemu je reč?”
    „Mi smo iz dnevnog lista Svet danas”, počela je da govori mi najdeblja od njih. Primetio sam da sve tri nose naočare, a ova je imala najdeblja stakla. „Pravimo sa mladima anketu o drogama. Vaše ime?”
    „Kristijan H.”
    Pošto sam stajao upravo tamo gde sam stajao, nakon sledećeg pitanja morao sam da priznam da sam srednjoškolac.
    „Dobro, to smo završili. Da li ste već probali droge?”
    Dakle, ko čita Svet danas: otac ne, on je više naklonjen Sportu. Tetka, ne čita ni ona. Deda je potpuno izvan ove priče. Do đavola, šta je s Marijinim roditeljima? A Marija? U Svetu, svakog vikenda u rubrici mladih prozaista izlaze – da čovek pobaci od toga – razne meditativne i poetske priče i sličan shit. Jednom sam uhvatio Mariju s tim, verovatno to redovno čita i sasvim je moguće da je i sama nešto poslala. A nije isključeno da nije izašlo, pošto su tamo svi slični grafomani.
    Direktorka, to bi trebalo da je u redu. Razredna – verovatno da. Profesorka Zeman Svet čita, ali nju držim u šaci. Baš fino. A i da nije tako, ko mi šta može? Odeća i automobili su lepši od ljudi – pa šta?
    „Da, probao sam meke.”
    Pogledale su me kao da sam njihov zubar. Zbunilo me je što nisu izvadile diktafon. Jedna od njih je uzela olovku u ruke i počela da zapisuje u beležnicu. Možda bi se isplatilo otići do berze i razglasiti da je Svet danas pred bankrotstvom.
    „Prema tebi, Kristijane, koje su to meke droge?”
    Ne znam od kada sam za tebe Kristijan, no dobro, sa zadovoljstvom ću ti odgovoriti.
    „Pa, to je sasvim jasno: grass, hash, tripovi... da li je potrebno da nabrajam imena? Ima toga dosta.”
    Primetio sam da ništa ne zapisuje. Nije shvatila.
    Sorry, dakle, idemo još jednom: marihuana, hašiš, LSD, to su neke od mekih droga. Ne stvaraju zavisnost, to je izuzetno važno. Inače, sasvim je moguće da upravo sada nastaju nove, to je neprestano u pokretu.”
    Njena olovka nije stizala da zapisuje.
    „Baš kao što kažeš, neprestano u pokretu! U pokretu, pravac – uništenje!”
    Počeo sam da se smejem i nije me prekinulo ni treće sevanje blica, iza koga je momentalno usledilo četvrto.
    „Tebi je smešno to što govorim? Kako ti vidiš situaciju sa drogama kod nas danas?”
    Objasnio sam joj kakav je zapravo stav establišmenta prema drogama. Državi narkomanija odgovara, upravo je podržava, isto kao što podržava i prodaju cigareta. Onda nešto o legalizaciji, prevenciji od stvaranja zavisnosti i još nekoliko drugih stvari. Pričao sam prilično brzo. Ne znam zbog čega me nije zaustavila, iako mi se činilo da nije stizala da zapisuje. Moguće da je stenografisala. Ne znam.
    „Dobro, zabeležila sam. Da li bi i danas uzimao drogu? Ne stidiš se zbog toga, šta si radio?”
    „Momenat, molim. Ja ne uzimam drogu, ja se njome samo povremeno poslužim. I ne razumem, zašto bi trebalo da se stidim zbog toga? Ja se ne stidim apsolutno ni zbog čega.”
    Pogledao sam u njen notes i nešto mi se nije poklapalo. Govorio sam prilično dugo, a ona je ispisala samo jednu stranu! Najpre sam hteo da je pitam da li mogu da dođem u redakciju i pogledam svoje reči na papiru, ali na kraju sam to smetnuo s uma.
    „Još nešto?”
    „Mislim da ne.”
    Rekao sam dve reči, a u beležnicu su dodata tri nova reda. Bilo mi je već svejedno.
    „To je sve, Kristijane. Zahvaljujemo ti.”
    „Nema na čemu, prijatno.”
    Samo nekoliko sekundi posle toga izveo sam ollie kickflip iliti trik, pri čemu sam u deliću sekunde ugledao Maocetungovo lice. U ušima su mi, monotono se ponavljajući, odzvanjale reči najnovijeg haus hita: „I’m openin’ the door to the information war.”



    6

    Prijatna poslepodneva, koja sam provodio sâm u stanu, nepovratno su nestala. Telefon je počeo da zvoni svakog momenta. Najgore je što zvoni zbog mene. Trebalo bi da kupim plejer sa nosačem od 6 CD-ova, da ne moram da svaki čas menjam diskove. Najradije se na telefon ne bih ni javljao, ali ako bude slučajno zvao neko iz očeve firme i...
    „Halo!”
    „Molim?”
    „Ćao, Kristijane, Marija ovde.”
    Nisam oklevao ni sekundu.
    „Dobar dan, ovde Josip H. Kristijan nije kod kuće, treba li nešto da mu prenesem?”
    Zato sam njeno oklevanje merio. Četiri i po sekunde.
    „Oo, izvinite, ja sam vas pobrkala sa Kristijanom! Imate tako... tako iste glasove. Izvinite, molim vas.”
    „Ali ništa strašno se nije desilo! Svako drugi pobrka naše glasove. Zaista nećete da prenesem nešto?”
    „Ne, ne, hvala vam. Ja, ja ću nazvati drugi put. Do viđenja.”
    „Do viđenja.”
    Spuštao sam slušalicu doživljavajući vrhunac zadovoljstva, ali pre nego što sam je spustio sasvim, začulo se iz nje:
    „I izvinite, molim, što sam vas uznemiravala, do viđenja.”
    Da bih zaštitio svoj nervni sistem od sledećeg dotoka izvinjenja i moljenja, munjevito sam zalupio slušalicu.


    nastaviće se...

    (Sa slovačkog prevela Kristina Kovač)

    Tuesday 6 November 2007 19:44

    „Orange and green, orange and green
    My father he was orange
    And my mother she was green”

    Kad sam se rodila
    nije se pucalo iz moje kuće,
    nije se rodio ratnik.
    Moj o-otac na glavi ima keče
    moja m-majka na grudima ima krst.
    Kad sam se rodila
    u kuću su došli derviš i kaluđer,
    dugo su ispijali kafu i pušili
    neki o-očev ljuti duvan.
    A o-otac je skrivao oči od m-majke
    i pred ljudima bio ravnodušan
    i pred ljudima malo ljutit
    što se nije rodio vojnik.
    Mog o-oca stari nisu cenili
    jer mu je m-majka pravoslavna sirotinja,
    nisu ga cenili ni kad je uveo vodu u kuću.
    Ni m-majku stari ne vole
    jer je okotila polumesec.
    Kad sam se rodila,
    stari su rekli da sam bednica.
    M-majka me vodila u crkvu ponekad,
    o-otac se nije ljutio,
    samo je molio da ne ide glavnom ulicom.
    O-ocu je bilo drago da postim kad i on,
    i kad niko ne vidi vodio me u špajz da jedemo suvog mesa.
    Derviš i kaluđer pušili su ljuti duvan
    što ga je o-otac na m-magarcu doneo iz Makedonije,
    kad su ga tukli stražari na granici
    i kad su nam streljali m-magarca.
    M-majka kaže da je bila puna kuća ljutog dima, kad sam se rodila.
    Nije trebalo da ubiju m-magarca,
    ljuti dim je svuda zašao.
    M-majku sam videla mrtvu na vratima spaljene tekije,
    tražila je mog o-oca što se tamo skrivao
    da mu kaže da se sakrije
    da gladni kojoti dolaze sa hladnjačama.
    O-otac se unutra ugušio od ljutog dima, od onog duvana.
    Derviša i monaha više nisam videla,
    ali sanjam kako puše ljuti duvan
    u nekoj kući gde se rodilo bedno žensko dete.
    Moj o-otac na glavi ima keče
    moja m-majka na grudima ima krst.
    Ne znam gde leže pokopani, razdvojeni.
    Znam da je m-magarac streljan i kako je to bilo
    jer u školskim knjigama ima o streljanju. O o-ocu i m-majci nema.
    Živela sam pod šatorom,
    kad je došao starac iz kuće pored prevrnutog autobusa i rekao:
    Ti si bednica, ali ne moraš da umreš od gladi
    – oženiće te moj unuk, on voli mršavice.
    Unuk je bio baš mlad
    i mogla sam ga previti preko kolena,
    da mi nije bio m-muž.
    Za pojasom je imao nož
    i na grudima je imao sliku noža.
    Iz njegove kuće se pucalo kad se rodio.
    Otišla sam u tu kuću pored prevrnutog autobusa
    i ponela svoje ćebe iz vigvama.
    M-muž-Nož retko je bio kod kuće,
    živela sam sa starcem i ćebetom i praznim zidom.
    Kad je došla ta glasna grupa starac je mumlao
    o bedi i o podizanju repa i izašao je napolje,
    a oni nisu pušili ljuti duvan nego slatki dim
    a oni su me zatvorili u sobu i dolazili
    a ja sam bila sama sa praznim zidom
    a htela sam biti sa o-ocem i m-majkom,
    ali nisam mogla da im se u mislima pridružim
    kad ne znam gde su, gde mogu da budu oni zajedno.
    Kasnije došao je gospodin doktor,
    rekao starcu da izađe i da niko ne ulazi
    očistio me i govorio mi:
    Mlada, zaustavi plač i progutaj taj ponos,
    nećeš umreti, nije to otrov.
    Moj o-otac na glavi ima keče
    moja m-majka na grudima ima krst,
    m-magarac je streljan.
    Doktor i starac sede pred kućom,
    ispijaju kafe i puše ljuti duvan.
    Mačka se nervozno uvija
    na izgorelom limu prevrnutog autobusa.
    M-muž sa nožem pred ljudima smeje se
    još jednom običnom danu obične bednice.
    Kad sam se rodila
    nije se pucalo iz moje kuće,
    nije se rodio ratnik. M-majka je tiho pevala.
    Osmeh r-ratnika je osmeh k-kurve.

     

    Tuesday 6 November 2007 19:44


    Grad više nije opkoljen. Varvarska plemena
    pišu molbe za stalni boravak,
    televizijsku pretplatu i kredit u supermarketima.

    Grad zna da je već prekasno de se preda bilo kome,
    da dozvoli da bude uzet u ropstvo. Samo zbog moći navike
    svako jutro podiže belu zastavu tela na jarbol kičme.

    Grad je postao reka, na kojoj je trebalo da leži. Umesto mostova,
    bulevara, betonskog keja, raste mu riblja krljušt
    internet kafea i smeđe od mulja školjke noćnih klubova.

    Grad noću plamti. Hladnom vatrom uličnih sijalica, neona
    i izloga. Grad može da ugreje dlanove
    tek pored vatre koju pale beskućnici.

    Grad dobija pasoš. Baca kamen u Veliki
    Kanjon, gnjura u okeanu, u sunčanom Riju tera od sebe
    prosjake. Grad već zna kako to izgleda biti svet.

    Grad leži uspavan na hirurškom stolu,
    čekajući na operaciju uklanjanja bora. Što je
    grad stariji, to više želi da zaboravi.

    Grad više nije opkoljen. Svakoga dana jednim rezom
    plavog sečiva biva širom otvoren. U utrobi koja
    isparava, varvarska plemena umivaju lice i ruke.
    Sunday 4 November 2007 19:58
    I evo ljubavi moja, sumrak je, noć se hvata...
    Sam sam u maloj krčmi uz čašu jakoga pića.
    Ja više nikoga nemam, ni majku ni oca ni brata...
    Ćutim, a ćutanje mi proždire grudi i misli mozak mi kljuju:
    ja više nikoga nemam...
    A svuda prolaze ljudi sa zlobnim podsmehom na licu
    i prezrivo u mene pilje, ti mali, bedni, ljudi...
    O, koliko li zlobe samo skrivaju njihove oči,
    ti pogledi što me bodu, njihove maske lica
    k'o crne senke noći, pilje u mene dugo,
    beskrajno dugo... i odu.
    I opet ostajem sam, a misli nekuda lebde...
    Davno sam, davno jednom, izgubio samoga sebe.
    Dok pogled mi sneno bludi kroz plavi dim cigarete,
    ja vidim Maj u cveću, malenu klupu i tebe.
    I vidim siluetu uvek voljenog bića...
    ta stara dobra prošlost što nikada doći neće...
    A sada su moje oči crvene od jakoga pića
    i moje čelo je mračno od neispavanih noći.
    Da, tiho prolaze dani kao dug lanac bez kraja
    i vreme ledenom rukom sećanja zauvek briše,
    i rastali smo se tiho se na kraju sunčanog maja,
    a dani dođu ...  i odu... jer tebe nema više.
    Sad više nema sunca i nema rumenih ruža
    i nebo nije plavo kao što je bilo tada.
    Sumrak jeseni kasne blede mi ruke pruža
    i veče prepuno slutnji u dušu moju pada.
    U mome srcu sada potmulo ćutanje zvoni...
    Ja patim svoju samoću...
    Kelner! Još jednu čašu, molim!