
Hodala sam danima
ulicama,
livadama,
brdima,
obalama nadanja
i tražila
što mi je oteto.
Hodala i pitala se
kako neko
uzme tvoje,
bez pitanja,
bez stida,
bez srama.
Oduzme
deo života.
Povređena,
bolna,
nastavila sam
uspavanog srca
sve dok nisam usnila sklupčana,
kao ranjena ptica,
osakaćenih krila.
U mukama strašnih snovidjenja
ugledah svoje.
Iz magnovenja sna
pojavilo se kao nada
i kao tuga neostvarne želje,
u snu koji nisam prestala
da sanjam.
Objavio
Lady u 21:40 | kategorija: poeziju
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (10) | Pošalji komentar
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (10) | Pošalji komentar
