Najdraži Ričarde,
Tako je teško znati kako i odakle da počnem. Razmišljala
sam dugo i mnogo o nekim stvarima pokušavajući da nadjem način...
Konačno mi je na pamet pala jedna misao, muzička metafora,
kroz koju sam bila u stanju da razmišljam jasno i da pronađem
razumevanje, ako ne i zadovoljstvo, i želim da je podelim sa tobom.
Zato te molim da ostaneš sa mnom na još jednom času muzike.
Najčešća forma koja se koristi za velika dela klasične muzike
jeste sonata. Ona je osnova skoro svih simfonija i koncerata. Sastoji
se iz tri glavna dela: ekspozicije ili uvoda, u kom se izvode male ideje,
teme, delovi i delići upoznaju jedni sa drugima; razvojnog dela, u kom
se te male ideje i motivi istražuju do maksimuma, proširuju, često
prelaze iz dura (srećno), u mol (tužno) i natrag, razvijaju se i sve
složenije prepliću dok na kraju ne dodju do: rekapitulacije, u kojoj
se sve ponavlja, u veličanstvenom izrazu potpune, bogate zrelosti u
koju su izrasle male ideje u procesu razvoja.
Možda se pitaš, kako se ovo odnosi na nas, ukoliko nisi do
sada pogodio.
Ja nas vidim zaglavljene u večitom uvodu. U početku je to
bila prava stvar, čista očaranost. To je deo veze u kom se pokazuješ
u najboljem svetlu: zabavan, šarmantan, uzbudljiv, uzbuđen, zanimljiv,
zainteresovan. To je vreme kada se osećaš najudobnije i najvoljenije
zato što ne osećaš potrebu da mobilišeš svoju odbranu, tako da tvoj
partner ima priliku da se mazi sa toplim ljudskim bićem, umesto sa
ogromnim kaktusom. To je vreme radosti za oboje, i nije ni čudo
što toliko voliš uvode i trudiš se da tvoj život bude serija uvoda.
Ali počeci ne mogu da se produžavaju u beskonačnost; ne
mogu stalno da se ponavljaju. Moraju da se kreću i razvijaju – ili
umiru od dosade. Nije tako, ti ćeš reći. Ti moraš da odeš, da napraviš
promenu, da vidiš druge ljude, druga mesta, da bi mogao da se vratiš
u vezu kao da je ona nova, i da tako stalno doživljavaš nove početke.
Mi smo stigli do produženog niza ponovnih početaka. Neki
su bili neophodni, prouzrokavani rastancima zbog posla, ali nepotrebno
surovi i oštri za dvoje koji su tako bliski kao mi. Neke si ti stvorio da
bi obezbedio što više prilika da se vratiš u novo koje toliko želiš....
Mi smo nesumnjivo otišli dalje nego što si ti imao
nameru da ideš. Zaustavili smo se mnogo dalje od onoga što sam
ja videla kao naše logične i divne korake. Videla sam da je period
razvoja kod tebe zaustavljen, i poverovala da nikada nećemo otići
dalje od sporadičnih pokušaja da bez obzira na sve naše potencijale
za učenje, sve neverovatne sličnosti naših interesovanja, bez obzira
koliko je još godina pred nama – zato što nikada nećemo biti
neprekidno zajedno. I tako odrastanje koje toliko visoko oboje
vrednujemo i za koje znamo da je moguće, postaje nemoguće...
Kada si mi rekao da je nemoguće da otkažeš sastanak da bi
mi pomogao u trenutku krize, istina se obrušila na mene kao lavina.
Suočila sam se sa činjenicama najiskrenije što sam mogla i
shvatila sam da ne mogu ovako dalje, bez obzira koliko to želela;
ne mogu više da se savijam.
Nadam se da nećeš ovo shvatiti kao nepoštovanje dogovora,
već kao nastavak mnogih, mnogih rastanaka koje si započeo. Oboje
znamo da je nešto ovako moralo da se desi. Moram da priznam da
nisam uspela u pokušaju da te upoznam sa radostima voljenja...
U ovom kasnom trenutku, pada mi na pamet da bih mogla
da upotrebim i šahovsku metaforu. Šah je igra u kojoj svaka strana
ima svoj sopstveni cilj čak i kada on podrazumeva uključivanje
druge starne; srednji deo igre u kome se borba razvija i pojačava
i svaka strana gubi delove i deliće, a obe slabe; i kraj igre u kom
jedna strana zarobljava i parališe drugu.
Mislim da ti na život gledaš kao na partiju šaha; ja ga vidim
kao sonatu. I zbog ovih razlika, i kralj i kraljica su izgubljeni, a
pesma je ućutkana...
Lesli
.
.
(odlomak)Ričard Bah
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (25) | Pošalji komentar
