
Uveče kada legnem i spustim umorne kapke
u lelujanju sna ugledam slike plavog cveća.
U dubinama noćnih snova plave se livade moje
i ja na njima kao bajkama lutam.
Jutrom već skoro budna, slušam muziku ranoga jutra
i udišem njegove opojne mirise.
Svaki cvetić plava nada. Svaki cvetić jedan osmeh.
I zato jutrom dugo ne otvaram oči nego
primam plavi osmeh, sve dok se sama u osmeh
ne pretvorim, izvirim kroz srećom odškrinuta vrata
i ugledam novi, nadom obasjan dan.
__________________________________________
Tamo gde je vreme stalo...
Objavio
Lady u 08:49 | kategorija: tekstove
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (9) | Pošalji komentar
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (9) | Pošalji komentar
