Ni sam neznam kako no nađoh se u situaciji skupljenih šaka otvorenih dlanova ka sebi , pa zagledan u njih ko musliman kada se moli primetih sliku što pokrenula je sećanja . Osmeh ozari lice kad videh male prste kako su užasno krivi ...........
" ...........imaš iste prste kao ona , krive , krive kao svi u familiji što imamo ". Ležao sam sa glavom u njegovom krilu . Sami u celom vagonu šinobusa što te zime nosio nas je nazad kući , zgrčen prosto užasnut od ledenog bola praznog vagona i jezive hladnoće cvokoćući skupljen usled negrejanja praznog voza urezivao sam u mozak kloparanje razmaknutih šina . On skinu kaput pa me pokri sa njim celog . I tu na toj klupi tada osetih kako sam siguran pred celom vojskom nečistih onoga sveta , ni trunke straha , sumnje u bezbrižnost ama baš ništa .......jednostavno nirvana . Sklopih oči a on mi dok mi se san navlačio na oči priča o njoj od koje idemo a ja sam po njemu neverovatno sličan karakternoj crti njenog bića ..........
zaspao sam ...........
Polako kao da se budim , neke simptome prepoznajem od ranije i shvatam da to stanje kod nje nije tek tako uznapredovalo . Ja sam prosto saživeo se sa njom i njenim bolestima kao sastavnim delom moga života . A ona , normalno , borac - neumevši da se preda iz ove bitke izlazi kao pobednik živa . Ja mu dođem kao koletelarna šteta . I ponovo okret na njega , rekavši mi kako pametan čovek umire kada on to hoće a budala kada mora otrgao se od mene i moje neke želje da ga stavim u krilo kao nekada on mene pa da mu pričam o njoj i kako imamo svi krive prste .
Ovako , rob života legoh u njen krevet da mi ona drži šaku i po ko zna koji put priča kako ima samo mene ................
jednom davno sam imao šansu da sliku što se jasno vidi tamo negde na kraju prepravim i oslikam onako kako samo ja hoću . Nisam hteo , verovao sam da nagrada jednostavno dođe sama po sebi kao rezultat prave odluke , ipak izgleda da vreme ne misli tako ...........sve me boli
" ...........imaš iste prste kao ona , krive , krive kao svi u familiji što imamo ". Ležao sam sa glavom u njegovom krilu . Sami u celom vagonu šinobusa što te zime nosio nas je nazad kući , zgrčen prosto užasnut od ledenog bola praznog vagona i jezive hladnoće cvokoćući skupljen usled negrejanja praznog voza urezivao sam u mozak kloparanje razmaknutih šina . On skinu kaput pa me pokri sa njim celog . I tu na toj klupi tada osetih kako sam siguran pred celom vojskom nečistih onoga sveta , ni trunke straha , sumnje u bezbrižnost ama baš ništa .......jednostavno nirvana . Sklopih oči a on mi dok mi se san navlačio na oči priča o njoj od koje idemo a ja sam po njemu neverovatno sličan karakternoj crti njenog bića ..........
zaspao sam ...........
Polako kao da se budim , neke simptome prepoznajem od ranije i shvatam da to stanje kod nje nije tek tako uznapredovalo . Ja sam prosto saživeo se sa njom i njenim bolestima kao sastavnim delom moga života . A ona , normalno , borac - neumevši da se preda iz ove bitke izlazi kao pobednik živa . Ja mu dođem kao koletelarna šteta . I ponovo okret na njega , rekavši mi kako pametan čovek umire kada on to hoće a budala kada mora otrgao se od mene i moje neke želje da ga stavim u krilo kao nekada on mene pa da mu pričam o njoj i kako imamo svi krive prste .
Ovako , rob života legoh u njen krevet da mi ona drži šaku i po ko zna koji put priča kako ima samo mene ................
jednom davno sam imao šansu da sliku što se jasno vidi tamo negde na kraju prepravim i oslikam onako kako samo ja hoću . Nisam hteo , verovao sam da nagrada jednostavno dođe sama po sebi kao rezultat prave odluke , ipak izgleda da vreme ne misli tako ...........sve me boli
Pošalji komentar
Komentari: