Nalazio sam mu se na leđima , bila su to ogromna leđa , tvrdo napeta podamnom što su predstavljala u principu jednu zaravan .Ustvari , ja sam samo predpostavljao da su to leđa svestan postojanja nekog ritma kretanja i nesvestan nekog prostornog ograničenja njih kao niti početka bilo čega što bi ličilo na neki drugi deo tela .
A moj prostor na njima je bio dovoljan za komotitet , za sigurnost koja je živela u meni i osećaj pravca , osećao sam energiju usmerenu u jednom pravcu , osećao sam zrake toplog sunca i nikada se nisam pitao kako je to uvek ama baš uvek bio dan . Vreme je polako gubilo smisao . Nije ga možda niti bilo no ja sam sebe držao u zabludi kako još uvek igra neku ulogu .
Ono iznad mene , valjda nebo , je bilo jarko crveno . Plavo je trebalo biti ali to meni nije smetalo , nisam imao nikakvu sumnju u ispravnost nečije odluke da mu promene boju , bilo mi je tako sve jedno sve dok je smer i pravac bio jednoličan .
A onda , jednoga valjda dana ( što sa sigurnošću nemogu tvrditi kao da je postojala vremenska odrednica jer ona u biti nije bila ograničena ničim jer je večito bio dan ) se nešto počelo menjati . Moje telo i njegova masa je počelo da vuče na jednu stranu . Konstantno se osećala sila , shvatih da leđa menjaju smer , nebo više nije bilo crveno pa kao za sledeću talasnu dužinu izabra neke talase koje moje oko nije registrovalo . Osećaj neznanja okruženja je bio jeziv . Nagoveštaji su bili loši a ja nisam znao šta znače . Ustadoh sa leđa onih istih koje su ulivale u moj um sigurnost nepromenljivosti i počeh sam da imam neki smer kretanja . Nisam znao kuda idem no ipak to ne uzoh kao nešto bitno . Niti do tada nisam znao kuda idu leđa niti se ponadah da mogu svoje kretanje sam usmeravati kada sam već na njima .
i onda me obuze strah
Kraja nigde nije bilo iako je još uvek bio dan a ja sam išao i išao večito naginjući na jedenu stranu vučen od one sile promene pravca samih leđa .
I onda počeh da se bojim samih leđa , poželeh da se skinem sa njih da siđem negde na neku ravan na kojima je bilo to nešto što nosilo je sopstveni deo u vidu leđa . Pomislih da idem u nešto loše , ...........ne sopstvenom voljom pa počeh mrzeti sebe jer i do tada uljuljkan u idilu i lepotu izvesnog blaženstva nisam bio sam zaslužan za to stanje
Eto , krećem se po njima tražeći kraj da skočim sam na svoje noge da počnem imati razlog i saznanje i nikako da dospem do tačke razgraničenja , krećem se i krećem ........
Nebo tamni nadamnom
verujem da nas ima još na leđima samo se nismo još sreli
A moj prostor na njima je bio dovoljan za komotitet , za sigurnost koja je živela u meni i osećaj pravca , osećao sam energiju usmerenu u jednom pravcu , osećao sam zrake toplog sunca i nikada se nisam pitao kako je to uvek ama baš uvek bio dan . Vreme je polako gubilo smisao . Nije ga možda niti bilo no ja sam sebe držao u zabludi kako još uvek igra neku ulogu .
Ono iznad mene , valjda nebo , je bilo jarko crveno . Plavo je trebalo biti ali to meni nije smetalo , nisam imao nikakvu sumnju u ispravnost nečije odluke da mu promene boju , bilo mi je tako sve jedno sve dok je smer i pravac bio jednoličan .
A onda , jednoga valjda dana ( što sa sigurnošću nemogu tvrditi kao da je postojala vremenska odrednica jer ona u biti nije bila ograničena ničim jer je večito bio dan ) se nešto počelo menjati . Moje telo i njegova masa je počelo da vuče na jednu stranu . Konstantno se osećala sila , shvatih da leđa menjaju smer , nebo više nije bilo crveno pa kao za sledeću talasnu dužinu izabra neke talase koje moje oko nije registrovalo . Osećaj neznanja okruženja je bio jeziv . Nagoveštaji su bili loši a ja nisam znao šta znače . Ustadoh sa leđa onih istih koje su ulivale u moj um sigurnost nepromenljivosti i počeh sam da imam neki smer kretanja . Nisam znao kuda idem no ipak to ne uzoh kao nešto bitno . Niti do tada nisam znao kuda idu leđa niti se ponadah da mogu svoje kretanje sam usmeravati kada sam već na njima .
i onda me obuze strah
Kraja nigde nije bilo iako je još uvek bio dan a ja sam išao i išao večito naginjući na jedenu stranu vučen od one sile promene pravca samih leđa .
I onda počeh da se bojim samih leđa , poželeh da se skinem sa njih da siđem negde na neku ravan na kojima je bilo to nešto što nosilo je sopstveni deo u vidu leđa . Pomislih da idem u nešto loše , ...........ne sopstvenom voljom pa počeh mrzeti sebe jer i do tada uljuljkan u idilu i lepotu izvesnog blaženstva nisam bio sam zaslužan za to stanje
Eto , krećem se po njima tražeći kraj da skočim sam na svoje noge da počnem imati razlog i saznanje i nikako da dospem do tačke razgraničenja , krećem se i krećem ........
Nebo tamni nadamnom
verujem da nas ima još na leđima samo se nismo još sreli
Pošalji komentar
Komentari: