March 18, 2010
Nešto što ne rekoh
Zoveš me. Pitaš me kako sam. Dobro sam, kažem, znaš da sam ja uvek dobro. Smeješ se. Govoriš mi neke nežnosti, one naše... Ćutim i smeškam se. Čekam da kažeš zašto me zoveš. Pitam te zašto. Kažeš da si poželeo da me čuješ, da si me se uželeo. Kažeš da si uvek sa mnom iako zoveš retko. Pitaš me znam li to. Znam, kažem, i mrzim to, ali taj deo ne kažem. Vrištim ga u sebi. Ne znamo više šta bi rekli jedno drugom, reči su ionako uvek sve kvarile. Kažeš mi da moraš da ideš i da ti je drago da si me čuo, zato si i nazvao. Znam, rekao si već. I meni je drago, kažem, a to je samo napola istina, ali i taj deo ne govorim. Odložila sam telefon a nisam ti rekla ni da ću sad sedeti satima ovde, jer ne znam šta bih s ovim pozivom. Nisam ti rekla ni da je divno vreme u Beogradu, toplo i sunčano i da sam ceo dan bila u šetnji i pila kafu na Kalemegdanu. I nisam ti rekla da je ta šetnja bila duga i prelepa, i da je i kafa bila duga i opuštajuća. Nisam ti rekla da sam videla toliko nasmejanih ljudi koliko nisam odavno. Nisam ti rekla ni da sam baš uživala i da mi je bilo lepo i ... da bih menjala sve to sunce za jedan tren s tobom, samo jedan... Eto, a nisam ti rekla ni da sam jutros preslušala novi album Zdravka Čolića, nisam nešto oduševljena ali ima jedna pesma koju sam slušala iznova i iznova. Znam da bi voleo da je čuješ i ti a posle bi me zadirkivao zbog patetike, ali znaš da ja volim te tužne ljubavne. Ništa ti to nisam rekla, ali nema veze, zvaćeš ti opet za mesec ili dva, reći ću ti onda.
Komentari:
Nekada su reči suvišne... Tada ih nema potrebe ni izgovarati. Onaj, kome su namenjene, čuje ih i kada se ćute.

Cuje, znam...

Je li ova bombica za mene ili za njega, ili mozda za Colu

Hvala ti, draga Mina
