Imao je, tada, tridesettri godine, vozio je autobus i bio je oženjen. I sada je sve to, osim što ima četrdesetjednu godinu. Priča bi mogla da se zove i osam godina kasnije...
Ja sam imala dvadeset godina i bila putnik njegovog autobusa, vrlo čest, a on prijatelj porodice moje drugarice i tako smo se nekako upoznali. Sećam se te noći, kad smo se i zvanično upoznali, moja drugarica i ja smo sedele na prvim sedištima iza njega, a on je vozio i razgovarao s nekom ženom koja je sedela na mestu suvozača, poznanicom iz škole. Svitalo je, a on je govorio o tome kako najviše voli taj deo dana. Prolazili smo kroz brda Crne Gore, svetlost se tek pojavljivala. Krajolik kao iz neke bajke... i mislim da sam se tad zaljubila iako toga nisam bila svesna. Ali sada kad razmišljam o tome, verujem da je to bio taj trenutak. Zora je momenat tih, intiman, usamljenički... moj omiljeni deo dana. Osetila sam ga bliskim, kao da ga poznajem ceo život, kao da su svi moji putevi vodili pravo tu, njemu. Osetila sam se sigurnom.
I tako, vreme je odmicalo, ja sam često putovala kući i natrag, na fakultet, uvek s njim. Razgovarali smo o svemu i svačemu, bio je moja "draga Saveta". I negde, uz-put, postali smo bliski, postali prijatelji. U mom životu, ceo taj odlazak od kuće, bio je jako stresan, i, bez obzira što sam uživala u studentskom životu, i slobodi, bila sam strašno uplašena, strašno sama. I nekako, od svih ljudi na svetu, on je bio taj koji je sve olakšavao, koji je bio zaštita, sigurna kuća. Čini mi se da sam toliko često i putovala kući, najviše zbog samog putovanja, zbog njega. Taj sveti On, bio je, a i sada je, lep, zgodan, šarmantan, pažljiv... i tu. A ja, da sam smišljala taktiku zavođenja, nikad se ne bih setila te najjednostavnije, da budem jednostavno ja, uplašena, stidna, ćutljiva, lepo vaspitana ja. Razmenili smo i brojeve telefona, zlu-ne-trebalo, i sad se više ne sećam ni kako se to dogodilo, ali počeli smo i da se čujemo, s vremena na vreme, pa onda i da se dopisujemo sms-ovima, malo češće, i jednog dana, došao je da provede dan kod mene. Bio je to prvi put da smo ostali sami, bio je to i moj prvi put. Imala sam dvadesetčetiri godine. Četiri godine živela sam sama, sa svim ludostima studentskog života, sa svom slobodom sveta, i potpuno nepristupačna za suprotni pol. Nisam toga bila ni svesna, mislila sam da mi se jednostavno niko ne dopada, a sada znam da sam ustvari čekala njega. I dočekala. Bio je to najlepši, najintimniji trenutak u mom životu, i najtužniji i najbolniji... Jedan od onih koji nas obeleže za sve buduće dane. Desilo se to samo tada, posle više nisam mogla, stalno sam imala u glavi da tamo negde postoji neka žena kojoj činim strašnu, nezasluženu nepravdu... Dolazio je još nekoliko puta nakon toga, a onda je odustao... Poslednji put kad je bio, grlio me je snažno, kao da hoće da me upije u sebe... i ja sam znala da je to to, poslednji put. Taj je zagrljaj mesto gde u mislima pobegnem i danas, od "velikog, zlog sveta". Znao je da me ohrabri i uteši kao niko pre, i niko posle... "Ti sve možeš" govorio je.
Naravno, ja nisam bila jedina "druga" žena u njegovom životu, znala sam to i tada kao i sad, i priča je čist kliše, toliko da me je stid dok ovo pišem, nevešto i šturo, ali nisam o tome nikad pre pisala.A u poslednje vreme, svi nešto pišu o ljubavi, ili, pre će biti o boli, pa me to nateralo da ponovo mislim i sećam se svoje. Iako, ta je ljubav umrla, shvatila sam to tek nedavno. U mukama, ali je umrla.
Jednom mi je jedna prijateljica rekla da sami, nesvesno, prema sebi biramo partnere, i da sam ja izabrala njega zato što sam negde znala da je to nemoguće. Da sam ga izabrala zato što je postojao i bio tu, ali samo u tom trenutku, zato što ta priča nije imala nastavak. Da sam ga izabrala zato što sam u paničnom strahu od vezivanja... I, sudeći po nekim kratkim epizodama posle Njega, verujem da je bila u pravu.
O svemu tome razmišljam dok čitam razne "ljubavne" post-ove sjajnih nekih ljudi koji ovde pišu, i mislim da je možda prvi korak u oslobađanju od straha, priznati ga samoj sebi. Nadam se da jeste.
Gledala sam nedavno jedan naš ljubavni film, pre će biti ljubavna limunada, ali bili su "oni dani u mesecu", pa mi se učinio sladak, gde na kraju, srećnom, naravno, glavni glumac kaže svojoj izabranici, parafrazirano, "Gladan sam tebe, i ljubavi i nežnosti, svega sam gladan"
Nadam se da će i mom životu naići neko koga neka takva izjava ne bi isprepadala i naterala u beg, neko ko bi razumeo šta znače te reči...
"Patetika, ali jbg"
