Da bih s tobom prošla pustoš ovog svijeta
Da bismo se zajedno suočili s užasnom smrti
Da bih vidjela istinu da bih izgubila strah
Pošla sam usporedo s tvojim koracima
Zbog tebe ostavih svoje carstvo svoju tajnu
Svoju hitru noć svoju tišinu
Svoj biser okrugli i njegovu bjelinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku
I napustih perivoje raja
Tako bijah na svijetu bez koprene tvrdog dana
Bez ogledala vidjeh da sam gola
A pustinja se zvala vrijeme
Zbog toga si me svojim kretnjama odijenuo
I naučih živjeti u punome vjetru.
Sophia de Mello Breyner Andersen
(1919)
Objavio
Lady u 22:12 | kategorija: poeziju
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar