Znash li ono kada drvece cvili neku chudnu jesenju melodiju, strashno poznatu, a opet odavno zaboravljenu i tebe onako prodje jeza, onako da ti se svaka dlachica na telu nakostreshi?
Noc kada zidovi ozive...
Kada senke pochnu svoj drevni ples po izlizanom parketu, a neshto chudno i toplo u tebi te prosto nagoni da ustanesh i ishetash iz sive sobe, pravo na ulicu oshamucenu bledunjavom difuznom rasvetom. Potmulo "beng" u daljini, ravnomerno pucketanje plochnika poprskanog sitnim kapljicama kishe. Ili su to bile samo tvoje nikada isplakane suze...
Koraci koji prave savrsheni kontrapunkt odjecima tvog srca u ushima. Eksplozija zvuchnih chestica u prostoru kada je nagli nalet hladnog vazduha zalupio vrata iza tebe.
Drhtish.
I onda trenutak, kada chitav kosmos koji ti lezi na ramenima potone u nechije ochi... Znash li taj osecaj?
