Svi su ih zaobilazili. Sklanjali su se od njih kao da boluju od neke neizlecive bolesti-a to i dalje rade. A njihova sudba je bila cinjenica da su usvojili dete koje od rodjenja pati od autizma. Kasnije se sa utizmom udruzilo jos po nesto. Ali okolina je cudo. Osudjue, prica, ogovara, pljuje po tri puta – u fazaonu ,,Daleko bilo od mene pu,pu,pu“, kao da im je crna macka presla put-ma cini mi se da manje pljuju i kad im crna macka predje put, sujeta o sujeta.
Kada se rodi dete koje nije kao ostala deca, nikada ne pricaju o tom detetu sta to dete zna dobro da uradi, sta moze, vec se samo mnoze kritike, sujeta, zacudjenost…..A roditelji –sta da rade? Trude se da kako tako ucine detetu zivot sadrzajnijim i boljim. Upisali su ga u specijalnu skolu, tamo se izdvojio njegov talenat da besprekorno drzi cetkicu i oslikava ikone. U stanju je da slika po celi dan. To su mala remek dela . Nas pop je video ikone, odusevio se ali, ali te ikone nisu mogle da nastave svoj zivot u nekom kutku crkve –zasto? Zasto? To niko nije znao a jos manje razumeo. I tako vreme prolazi….prolaze godine, prolazi zivot noseci sa sobom ljudske sudbine, gluposti, sujetu….Ali jedno ostaje – da se na ljude koji su drugaciji od ostalih gleda sa podozrenjem, cudjenjem….Zasto?
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar
Belgrade Time