Dane provodim radeći ono što najviše volim i što me ispunjava, povremeno razmišljajući o ljudima sa kojima imam kontakt što na poslu što o onima sa kojima se privatno družim. Nema ih mnogo-ovih sa kojima se privatno družim ali su na neki način meni dragi i posebni ljudi. Međutim ne mogu se odupreti mišlju da nekolicina njih poznaje Jasminu samo kada im nešto treba i kad su u tolikoj frci da bi sami sebe ujedali za dupe. Juče mi je zvonio mob oko 8:00. Trčim kroz hodnik, upadam u moju radnu jazbinu javljam se:
-Ovde Mimi slušaj( konfuzno kreće da objašnjava) ja idem iz BG-a, bila sam u ambasadi vratiće mi dete a i mene natrag u …. ako ne dostavim papire……dolazim gore kod tebe siđi da me ne vraća obezbedjenje
-Cekaj bre polako, ajd gore
-( ulazi sva prebledela, uplakana)
-Dobro i …
-Sutra istice rok ja ne znam sta da radim?
Napravimo mi izjavu, naravno bez potpisa njenog muža, siđem dole sa njom, i naravno krenem da arčim moje kontakte i veze jer nema neke papire koji su potrebni . Sredim stvar - sve završeno, ona plače i dalje. Ok. Nema veze imam papir…nek ide dalje da završi posao.
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (6) | Pošalji komentar
Belgrade Time