prvi put nasamo i kako smo postali par
pre tog 12. maja, bas uoci izbora, znam da mi je poslao poruku kako je na svom izbornom mestu sreo jednu svoju bivsu curu. kako mu je, eto, posle svog tog vremena udelila vise komplimenata i rekla mu da se obavezno javi. znam da sam osetila peckanje ljubomore i uzasno obeshrabrenje kada je rekao da neko jos uvek misli da on nije za bacanje. bacanje! meni je padalo na pamet samo bacanje u njegov zagrljaj! o, pusto zensko...
situacija kod mene bila je nesto slicna, ali ipak sebe vise i opravdavam, jer nisam objektivna. na poslu sam svakodnevno radila sa kolegom za koga se uveliko medju sefovima i ostalim zaposlenim govorkalo da smo u nekakvoj vezi. recimo da je to bila 6-mesecna agonija, mnostvo pokradenih poljubaca i zagrljaja, ali nekako na odlozeno i nekako nesigurno. i sa moje i s njegove strane. tih dana, napokon se moj kolega i ja dogovarasmo kako cemo se videti van posla nasamo, i obzirom da prethodnog dana nije nikako mogao, ostavismo to za 12. maj, posle sastanka na poslu. sedeli smo nakon sastanka paleci cigaru za cigarom, nesigurno dogovarajuci gde cemo, kada mi pumpkin odgovori da bismo se mogli videti u gradu jer uskoro zavrsava sa poslom.
bilo je na meni da izaberem. 6-mesecno koketiranje koje nicemu posebno nije vodilo, ili popravni sa mister bundevicom. znam da izjavih kako eto "ja mozda treba da se vidim sa covekom mog zivota, a ti me ovde zamajavas vec 6 meseci", na sta kolega odmahnu rukom i rece mi da idem tamo ako bas hocu, uz dozu cinizma koja me je u njegovom govoru uvek pomalo privlacila. izabrah da idem.
nasli smo se na trgu to kasno popodne i opet su mi se znojili dlanovi od nervoze, primetivsi da je dosta vislji od mene dok je prilazio. ponovo neka smotana konverzacija, ovaj put nas je odvela prekoputa, u "pubis", koji volim zbog te poluromanticne zamracene atmosfere unutra. isprva je rekao da zuri, da ne moze da ostane dugo, dok smo se meskoljili u tom jastucastom separeu u cosku. iako je ponavljao kako obozava kokakolu, njome zalivajuci prezasladjeni espreso, nagovorih ga da popijemo bar jedno pivo zajedno...
nisam se toliko trudila, ali prica napokon uze neki prirodni pozitivan tok, i saljiva izjava da se "nikada ne bi zabavljao sa pevacicom ili konobaricom, jer uvek moras da cekas fajront" za mene je bila znak. ja, preskolovani konobar po struci, potkovan sa vec 2 velika piva nekako zavrsih u njegovom zagrljaju i podugackom prvom poljupcu, sve mazeci svoj obraz uz njegov dok ne primetih kako smo se oboje po prvi put zaokruglili od milja, ne skidajuci osmehe sa lica. drugi poljubac je prekinuo, prosaputavsi mi da pogledam okolo, gde se jos bar 5 parova po nasem primeru usnama povezalo u nezaboravnoj atmosferi tog 12. maja u zamracenom "pubisu". smejuljili smo se tako neko vreme, on pitajuci me kako me je uopste pronasao i kako smo se nasli ovde, ja slezuci ramenima, on rekavsi da se moramo uskoro ponovo videti...
i tako nekako naivno, kao klinci po parkovima kada se zaljube na prvi pogled drzeci se za ruke, tako je sve pocelo. paperjasto, nezno. osecala sam se lepo, nekako posebno, nadasve srecno. nikada ranije nisam tako. i nikada ranije sa muskarcem, za mene je to vazda predstavljalo borbu egom, telom i umom. i tako do svoje 26. godine, lagano gubeci veru da cu ikada voleti uzvraceno i nezno, detinje, naivno. cisto. desilo se, i znala sam odmah, kao sto su mi rekli da cu znati.
pobogu, sa 26 osecam leptirice u stomaku svakodnevno, ili sam potpuno sisla s uma, ili... ili.
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara ( 1 ) | Pošalji komentar
I da... Dobrodosla!
