Gde se napravi granica između potrebe i vlastitog samopoštovanja?!
Jučer sam bila na razgovoru za posao, pozvana da dođem u 10.30h u preduzeće "na glasu". Kiša i vetar su, naravno, napravili saobraćajni haos u Beogradu, i ja sam stigla sa pet minuta zakašnjenja, užasno se nervirajući zbog toga. Međutim, niko nije ni primetio.
-Izvolite, sedite ovde i popunite upitnik.
-Hvala... popunila sam.
-E, dobro, sačekajte malo tu, direktor je na sastanku.
10.45h, direktor je i dalje na sastanku, a ja i dalje sedim u kancelariji sa četiri zaposlene. Odjednom jedna pita drugu: A, jesi li mu javila da je stigla devojka? - a ova druga odgovara: Ne, misliš da mu javim, a?
10.50h. Dobra stvar je da su barem javile moju prisutnost.
-Izvinite, jel' možete preći u hodnik, imate tamo tabure pa sedite, da bi koleginica mogla da radi.
-Naravno.
Prelazim u hodnik, i pošto mi ne pada na pamet da sedim na tabureu visine male drvene stolice, ostajem da stojim, osećajući se smešno što sam platila taxi da bih stigla na vreme. Na vreme da me najave petnaest minuta po mom dolasku, zakasnelom, i da me smeste u hodnik na tabure?!
11.00h čujem kako se otvaraju vrata direktorove kancelarije i njega kako govori: E, da, reci ovoj ženici što je došla za posao da uđe. Pretpostavljam da sam to ja.
-Izvolite, direktor će Vas sad primiti.
Zahvalim se, i nacerim neiskreno, a mislim u sebi - Ma, nemoj pričati?! Već?!
Direktori, pošto ih ima dvojica, sede i pričaju nešto dok ulazim.
-Sedite ovde- kaže mi onaj glavni, pretpostavljam. A meni već pomalo dosta Njihovih Gospodstava. Prilazim stolu za kojim sede i pružam ruku i predstavljam se prvo jednom pa drugom. Napokon postaju svesni mog prisustva. Osnovna kultura, gospodo direktori, za koju očigledno niste nikad čuli inače biste ustali s dupeta dok se pozdravljate s nepoznatom i uz to, ženskom osobom - mislim u sebi. Ali sasvim je moguće i da su srasli s foteljicama.
-Donesite mi koleginicinu biografiju - kaže Glavni nekom putem telefona, a obraćajući se meni reče - Kažite mi šta ste do sad radili?
I dok ja tako nabrajam, stiže biografija i stvari se promeniše u trenu. Odjednom osetih poštovanje u glasu i Glavnog i Sporednog, jer uz moju biografiju ide i preporuka, od vrlo važne osobe. Zatim je Glavni objasnio šta bi se očekivalo od novog zaposlenika. Bla, bla, bla. Klimala sam glavom mudro. Ali, dobro, sve sam radila, ni sa čim od očekivanog nemam problem.
-Vidim, odlične reference imate, i preporuka je svakako sjajna. I imate stav.(?!) Znate šta, dođite opet u subotu da razgovaramo o uslovima, a mi ćemo do tada još malo razmisliti.
I to je bilo to. Ustajem, zahvaljujem se, opet rukovanje, opet iznenađenje i neustajanje .
Izlazim nazad na vetar i kišu, oslobođena od vlastitog licemerja. I mislim se nešto, da bi ona ja, prava ja, objasnila gospodi da ne postojim samo zato da bi čekala da me oni prime pogotovo kad sami zakažu termin, da sedim na tabureu u hodniku samo ako sama tako izaberem i da ću u subotu biti ista ova od danas i da mene zanimaju uslovi sad. Ona lepo vaspitana se uredno zahvalila starijoj gospodi i ljubazno nasmešila nesposobnom i neuljudnom osoblju. Ona ja kojoj treba posao "savila je kičmu" i doći će opet u subotu.
Je li to bilo jedino moguće, ili napraviš izbor da ideš linijom manjeg otpora, iz potrebe, iz razloga što je tako lakše?! Jesi li snob ako očekuješ da se ljudi, ko god bili, prema tebi ophode sa dužnim poštovanjem?! Samo znam da nisam sebi bila nimalo simpatična za vreme tog razgovora, i da sam ja neki direktor, ne bih se uzela u razmatranje. Oni verovatno hoće.
"Mi karamo, naguzi se!"
