Šta je to s ljudima? Trudim se da razumem, ali bojim se da mi ne ide. Šta se to u čoveku dogodi pa počne da se raduje tuđem neuspehu, tuđoj nesreći?! Šta se dogodi u čoveku pa postane neosetljiv na sve što nije u bliskom dodiru s njim samim?! Ili se jednostavno takav rodiš, sebičan i beskrupulozan?!
Uz prvu jutarnju kafu, imam običaj da pročitam novine, pročitam poneki interesantan blog a nakon toga pogledam svoj fb profil. To je moj mali ritual kojim se uvedem u novi dan. Jutros je udarna vest tragična smrt mlade pevačice i njenog dečka, takođe vrlo mladog manekena. Ne slušam muziku kojom se bavila ta pevačica, a za njega nisam znala ni kako izgleda, ali svejedno sam se osetila nekako potištenom. Bili su tako mladi, tako užasno mladi. Niko ne treba da umre u dvadesetim ili tridesetim, pa život tada tek počinje. Osetila sam i osećam tugu, strašna je to tragedija.
I sa takvim mislima, otvorim fb. Dugo sam se opirala otvaranju tog profila, ispostavilo se neuspešno jer sam ga ipak otvorila. Preko njega sam obnovila kontakte sa nekim dragim ljudima koje je život odveo nekud van mog pravca i mene van njihovih, i moram priznati, pomalo sam se "navukla" na celu stvar. I naravno, moj profil se nimalo ne razlikuje od drugih, i ja sam za sebe pronašla neke grupe u koje sam se učlanila i postala "fan" nekih ljudi čiji rad poštujem. Jedna od tih grupa zove se "Zanimljivosti", a teme su uglavnom tipa onih iz rubrike "Politikinog zabavnika" - Verovali ili ne. Elem, poslednji post te grupe je vest o nemilom događaju koji sam već pomenula. A ono što je mene nateralo da uopšte o tome govorim su komentari koji su usledili od kojih je 70% u stilu: narkomani; kurva; glupača; tako im i treba; to su i zaslužili; ma, šta me briga;... a da ne spominjem "šale" na tu temu, ili grupe koje su brže-bolje otvorene da bi služile za ruganje za koje su linkovi postavljeni u komentare, da ne bi slučajno neko ostao neobavešten o postojanju istih. Ne trebam ni reći da sam se odmah isčlanila iz "Zanimljivosti" i stvarno me bilo stid pred samom sobom što sam uopšte dopustila sebi da moje ime bude deo neke grupe gde ljudi tako razmišljaju i tako govore. I to mladi ljudi! Stvarno sam, najblaže rečeno, zgrožena!
A kad sam već počela sa svojim nerazumevanjem pojava u ljudskom ponašanju, moram dodati još jednu stvar. Kao što sam već rekla, deo mog jutarnjeg štiva, pored novina, su i pojedini blogovi. Naravno, nečiji stil mi se generalno dopada, što ne znači da mi se dopadne baš sve što taj neko napiše. Ponekad na nešto što mi se dopadne imam potrebu da napišem komentar, ponekad mi se nešto toliko dopadne da ostanem bez komentara jer smatram da je bilo šta još reći suvišno, a ponekad mi se nečiji tekst uopšte ne dopadne pa takođe nemam komentar. Mislila sam da tako manje-više svi razmišljaju i praktikuju. Greška. Vidim da ljudi imaju potrebu da određene post-ove negativno komentarišu, najčešće literarne pokušaje tipa kratkih priča i pesama. I to je još jedna stvar koja me ostavlja u čudu. Zašto bih ja nekom napisala da to što radi ne vredi ništa?! Odakle meni pravo da baš ja budem sudija?! Hoću li ulepšati svoj dan ako ga nekom pokvarim mojim "svetim" mišljenjem?! I ako hoću, šta to o meni govori?! Kakav sam to ja, onda, čovek?!
Šta je to s ljudima? Stvarno se trudim da razumem!
