Jesen je prelila zlatne boje
na misli moje,
izvukla ih je iz samoce,
ko zrelo voce,
pa se veshto igra sa njima,
medj’ listovima,
gde sam sakrio ime tvoje
i zelje svoje.
Evo je jesen ponovo stize
i sve je blize
i nagoni me da se setim,
da poletim,
da srce ponovo tebe trazi
ali bez lazi.
Kovitla u meni zuti list,
k’o dusha chist.
Sa lishcem vetar i srce nosi
u smedjoj kosi,
tamo kud si otishla ti,
i gde umiru leptiri.
U oku zelenom radost se roji
i snovi tvoji
I ostvarnje svoje traze,
moje najdraze.
Jesenje zore dushu mi more
i setno zbore:
tuzno je vreme, dalek je put
i vetar ljut.
Razastri najlepshe snove
k’o misli ove
Zima evo na pragu drema,
povratka nema.
Ako dochekam jesen novu,
k’o shto sam ovu,
potrazicu te u kaplji kishe
shto vreme brishe.
Ja cu se sakriti u kaplji rose,
kraj noge bose.
Spojicemo se nechujeno, lako,
a onda ostati tako,
zauvek stopljeni ostat’ u travi,
ko ljubavnici pravi.