Vladan...

Ne znam zasto me to izbilo,nije trebalo,ali jeste.
Ne mogu da zaspim,umoran sam, dok ti ne kazem zasto sam bio onakav.


hug.hug.hug.

Nadam se da ne smeta sto ja pisem ovdje. Ali imam fin razlog. Dobio sam pjesmu :)

Osjecam se super dok gledam kako mi pises. Uzbudjen sam . Vrtim se na stolici, zurim u plavi dzemper.
 Kezimo se!

Po behutnom jutru, prosu se rosa

i kao nikad prije, doceka sunce

da  svoje zlatne prste

provuce kroz te mokre kose.

Od ranog vakata,

ja se spremah.

Spremah se da čvrsta ljubav,

još  čvrsta postane.

Ta, bijaše to poseban dan!

Koji će mi zauvijek u damaru biti satkan.

Na mjestu gdje žuta Luna

tiho diha,

kao da čitavu noć

stara gitara lagano svira.

Legosmo mi, jedno do drugoga,

pod istim nebom, a novim bojama obojen.

Usnuh na rukama najdražim,

koje su moje po čitavom dunjavkuku tražile.

Bijaše to  proljće bez behara,

tog trećeg marta, kad postadoh tvoja.

Bijaše to proljeće bez behara,

a sa nikad ljepšim beharom u nama.

BEHUT - opijenost

VAKAT - sat, vrijeme

DAMAR - srce

DUNJAVLUK - svijet

BEHAR - proljeće, cvjetovi

Pogrijesila si malko, 5i je mart, pa mozes nekad da ispravis.

Zanimljivo je sa ovim terminima, BEHAR :)

Svaki put kad pozelim da te zagrlim, komad srece se ubaci u balon za cekanje. Svaki put kad zelim da si blizu,svaki put kad zamisljam susret,ili kad krenu suze: On raste; saren je, oslikan nasim danima. Sreca je helijum. U trenutku kad se sretnemo, taj balon ce da nas digne na najvise visine, helijum da nas odnese na nebo gdje nikad nismo bili.
 Svaki dan udisi u balon, svakim danom je veci. Sto je veci, vise ce da nas odnese.

U medjuvremenu, sjecanjem ga oslikaj sto vise.

   Volim te!

·         ''Stalno sam slušala o tome kako muškarci u djevojkama bude žene. On je u meni probudio djevojčicu... Onu čistu i nevinu, onu što voli da se igra, što vjeruje bezuvjetno i voli bezrezervno... Onu što sam zaboravila da postoji... Onu koja će ga vječno voljeti tako lako i snažno kako samo djevojčice to znaju.''

R.J. Walker

:)

Eeeee, slušam Hladno pivo i pjesmu što se zove ''Može''. Super je! Podsjeća me na dan kad smo rekli jedno drugom ''Da!'' Znaaam da ih ti ne  voliš nikako. Ne moraš da slušaš, ali vidi;

Hladno pivo - Može

Hodam po krovovima, danas sam ja malo gore,
imam korak od 7 milja, i oblak umjesto šešira.
Kroz fantastičan kišni dan, gazim mokar do kože,
svima pod nos guram ekran i tvoju poruku 'Može'.
Može, može, može, može vičem sa krova ta četiri slova.
Može, može, može, može vičem sa krova ta četiri slova.
Može, može...

Žurim se manjim koracima, dobar je pogled odavde iz može.
Ne želim sići sa trampolina, sad kada znam, kad znam da može.
Može, može, vičem sa krova ta četiri slova.
Može, može, može, može vičem sa krova ta četiri slova.
Može, može...

Kad znam da MI možemo... :)

Ta dam ta daaaaa, ta da da da da tam daaaaa...

Eto, odlučih se da ti pošaljem ovo, ako nekad naiđe nekakva krizica, možda pomogne. :)

Eto, možda je ovo nekakva vrsta poklona. :)

VOLIM TE.

Sutra šaljemo kupone poštom za Pressovu nagradnu igru ''Raj za dvoje''. A što se ti tome veseliš... Ih! :D Žao mi te, jer ćeš se morati razočarati. Ali... utješiću te nekako valjda...

♦

Kod tebe je bilo super. No, pošto nas požurkuješ... Nemam vremena da pišem više. Pih.

♦

NEMA SLIKE, JER SI TI NERVOZAN I LJUT NA MENE ŠTO JE TRAŽIM!!!

Evo je ipak... ali si ljut jer smo ostali minut duže. Ccc.

Aaaa... tako bih ti pokazala sad ovo za rođendan, ali me strah. Nemam predstavu upšte kako bi mogao da reaguješ na ovo. A ja silno želim da ti se svidi, no više mislim da ti se neće svidjeti, nego što hoće. Pa zato nikako da ti pokažem... I ne znam hoću li... Kad ću li... Pih. Naslov si sigurno skontalo...

♦

Toliko mnogo, puno lijepih i prelijepih stvari se desilo otkako sam pisala one gluposti. Možda ih i izbrišem. Žao mi je što te lijepe stvari nisam i ovdje zabilježila. Prvo nisam imala hrabrosti da dođem i da vidim onih zadnjih 4-5. postova. Kasnije sam zaboravila kako se  zove ovo čudo. Iznenađuje li te? :D Par mjeseci zaboravila, pa se opet sjetila, pokušavala naći. I večras se uspijem sjetiti! Jeeej :D

♦

Pjevali smo skupa, prije možda mjesec dana. Prvi put, mojom dobrom voljom. :D

''Kao tempera, kiša nebo oboji
takve je boje srce moje, otkad me ne voliš.
Tempera, kiša nebo oboji
takve je boje srce moje otkad me ne voliš...''

I od tad mi je svaki put malo lakše.

♦

Sva moja porodica te super prihvatila. Brinula sam se kako će ujak, pa tetka, ali sve je super ispalo sada. I sretna sam.

♦

Pričali smo dugo i lijepo o svačemu iz prošlosti. I još uvijek se jako lijepo osjećam zbog toga i jako mi je drago. I od tad često mislim na Andreju/Andreu. :D Jeste da mi je malo nji-nju, što ja nisam prva kojoj si svirao, jer sam mislila da sam bila. Zato što si u početku govorio koliko ti je teško da mi sviraš, ali se trudiš. Ali, nema veze, razumijem ja da su svi muzičari takvi. Pa, nemoj da se opterećuješ tim sad. :D Imam ja još pitanja, kojih se nisam tad sjetila, ali moraću te jednom pitati. Htjela sam prošli put kad smo se vidjeli, ali nijedan trenutak mi se nije činio kao pravi za to. Ima vremena.

I, naravno... Nola. Pjesma je izašla (oke, video, ali ja sam je tek tad prvi put i čula) možda par dana, nakon našeg razgovora.

''Nola - Ljubiš me''

Sve sam rekla, izgovorila
Sada više nema plakanja.
Pruži ruku da ti pokažem,
neko sasvim novo svitanje...

Jer kad ljubiš, ljubiš me
ja zaboravim na sve...

♦

Ubacili smo tri nove riječi u naš vokabular. NIŠTA, SVAŠTA i NEŠTO! Neću da govorim šta koja znači... Ne usudim se to pisati. :D I sad nam je zanimljivije kad slušamo druge kako pričaju. :D

♦

Šminkali smo se dva puta! :D Glumili masku tuge i sreće. Pa se slikovali... Bilo je veselo i zanimljivo. Bitno je da je ostalo zabilježeno i na fotografijama. :D

♦

Dvije i po godine će nam biti, sad za osam dana!

♦

Čuli smo se dva puta. Pošto nismo sinoć, jer si ti kasno došao kući sa Zokom, od Dalibora. A ja sam bila suviše pospana i umorna da sam te mogla čekati i poslije 23:30h. Pa sam te juttros zvala i probudila čak 15. minuta prije. :D Ali, dobro, nisi se ljutio. I danas si me zvao... U školi, a i kasnije. I oba puta si mi spomenuo posebni 11.11.'11. Meni zaista to nije... nije... bilo šta. Ali sad ispada kao i da to jest' neš', jer, evo... Nađoh ovaj blog i počeh ponovo da pišem. :D

♦

Uskoro će tvoj rođendan. 20. godina. Vrijeme peviše brzo prolazi. I rekla sam ti da nemam ideju šta da ti poklonim. Razmišljam o tome od juna. I nikako... Ne znam. Niš' mi nije dovoljno dobro. Jedino što znam da bi bilo super, to su gitara i bubnjevi. Ali na žalost, sada je to jako nedostižno za mene. :D

♦

Voljela bih da odemo kod tetke sad krajem januara, kad nas je već zvala. :D Mislim da bi nam bilo jako lijepo tamo, lijepo je uvijek kad se mjesto malo promijeni. Na žalost, ima stvari koje to čine malo težim ciljem za postizzanje. Tvoje učenje jezika, državna matura i moja polaganja predmeta. No, eto... Uprkos tome, opet bih voljela... Ali, vidjećemo.

♦

E, to je to za večeras. Rezime nepisanih mjeseci.

A u planu već imam idući post. Želim pisati o ljubavi! :D O nama, o ljubavi koja je sad zrelija. No, dobro. Možda mi i neš' dugo padne na pamet da pišem. Ko zna? Vidjećemo...

♦

Osjećam se kao vesela pjesma, koja ima ritam uz koji moraš da se pokreneš i veselo zaplešeš. :D

♦

I nisam mogla da odolim ovoj slici... Morala sam i nju da umetnem.

To ćemo biti mi, jednog dana... Vidi kapice kod dekice... Prelijepo!

Da se ovaj blog pretvorio u ispušni ventil u jako kritičnim situacijama. I kada bih da napišem nešto lijepo što bi trebala... Ne dolazi mi se zato jer se sjetim stvari o kojima sam ovdje pisala, a baš nisam željela da se ikad u takvo nešto ovaj blog pretvori. I sada žurim, samo da što prije odem sa ovog mjesta i skrenem misli na bilo šta drugo. I, eto. Ne znam da li je ovo kraj ili šta. Samo...

Vrištim, jaučem, plačem iz sveg glasa! Ležim na podu, koprcam se poput ribe. Srce želi pobjeći, ponaša se kao neko strano tijelo u meni koje više ne želi osjećati ono što mozak vrti. A zapravo samo ležim nepomično na jednom mjestu, prestala sam da se tresem, gledam u jednu tačku, usta su mi nepomična, njema, tijelo mi je ispunjeno suzama kojim ne dopuštam da izađu van. Zbog njih mi je jako hladno.

Kada smo zajedno, dobro je. I više nego samo dobro. A tvoj odlazak čini to da ponovo umrem. Izgubi se sjaj iz očiju. Podočnjaci i oči postanu crni. Umjesto krvi mi teče hladna voda, milione kapljica suza. Izgubim snagu. Nemam više osmijeha. Vraćam se... kući. Mjesto u kojem najbolje znam umrijeti.

Imam nešto što sam... ovaj. Vidjećeš.

Razumiješ li šta mi znači voljeti te? Šta mi znači što me voliš?

Pokušavam ne razmišljati o stvarima koje mi smetaju. Pokušavam srušiti ovu branu od drva koju sam napravila. Napravila sam je samo iz jednog užsno sebičnog razloga - da shvatiiš koliko si me povrijedio. Jer, želim da je zadržim sve dok mi ne kažeš da si shvatio šta si uradio. Jer je to sve za tebe čini mi se... ''bilo pa prošlo''. Misliš da je sve po starom. I misliš da sam se u potpunosti oporavila.

Ali, ti djeluješ čarobno na mene...

Svaki put kada se vidimo, poput vode koja se povlači, odneseš par drva sa sobom.

Neću pisati što mislim o toj knjizi. Prepisaću samo jedan dio koji je u knjizi istaknut i koji mi se toliko svidio, da sam odlučila na tom listu napraviti ''uho''.

''Izgubio sam sjeme svog strpljenja.

Izgubio sam svoje cvijetno srce.

Izgubio sam svoju zadovoljnu dušu.

A sve zbog poražavajuće,

budalaste ljubomore.''

Izgubila sam svoju zadovoljnu dušu... to je najgore.

Danas je bilo bolje. Iako svako jutro ustajem na lijevu nogu, nešto mi izgleda u zadnje vrijeme to teško pada. cf. Pa sam dok tebe ne vidim u totalnom rasulu. A ti i ne znaš... ma to nije ni bitno. To ne treba, niti želim da znaš. Uistinu, nije bitno. Proćiće.

Nego... tukli smo se! Bilo je zanimljivo. Pitao si me zašto ti sada vraćam, a prije nisam. Ni ja to ne razumijem. Na trenutke se u meni budi neka ljutnja, bjes zbog nekih stvari. I zla Helena nadjača one dvije, pa se postavi na prijestolje. U meni je danas bila toliko jaka želja da te izudaram jako... iz sve snage, ali nijednom nisam mogla da uradim to što želim. Možda želja ipak nije bila toliko jaka, koliko sam ja sebi umjestila da jeste. cf.

Ovih dana ti ne želim priznati kada mi je raspoloženje poljuljano. Prođem čitav test, pa čak i po dva puta. (test - sigurno? sto posto? ne muljaš?) Primjetiš da nešto ne štima. Vidim koliko mi vjeruješ, jer brzo popuštaš u tom ispitivanju. Ne želim ti reći da nisam oke iz jednostavnog razloga. Pitaćeš me šta je bilo? Šta? Šta? I šta? Nakon mog teškog otvaranja, kako bih izjasnila svoj problem. Sve bi otišlo još više do vraga. Onda bi se tebi raspoloženje pokvarilo. A ja nisam sposobna ni da sebe popravim, kako tebi da pomognem? Ne mogu još tebe da gledam kako toneš. Invalid sam. Bolje je ovako. Bar si ti dobro. A kad' si ti dobro, biće i meni bolje jednog dana. Zato moram ostati odlučna. I koliko god mi bilo teško slagati tebi da sam dobro, moram nastaviti sa tim. Jer je to ispravna stvar. Nema smisla da oboje povučem na dno. Ti si gore, pa ćeš mi pružiti ruku i izvući me iz bunara. Vjerujem u to. A ja ću pokušati pomoći se zidovima bunara koliko budem mogla, samo kako bih došla tebi u zagrljaj. 

Možda bi se i iznenadio kada bih ti rekla da su mi oke bile pune svaki dan do danas. Samo, eto. Nekad se ne uspijem snaći u trenutku, pa se slučajno koja nađe vani. Mada i to uspijem da sredim pa da ne primjetiš. Ajd, bar nešto da mi ide. cf. 

Ali, eto ipak...

Parni valjak - Malena

Zašto pitaš kako si,
znaš da ću ti lagati.
Čovjek teško priznaje svoje poraze.

Ne, nisi dobro vidjela,
to nisu suze u očima.
Samo vjetar, samo vjetar...

Malena, znam
da nisi tako naivna.
Malena, znam da pamtiš
što si mi učinila.
Valjda ne očekuješ,
da ti priznam sve...
Koliko boli kad te vidim,
koliko mi nedostaješ.
Idi s mirom, svojim putem,
pusti me.

Nije da mi cvatu ruže,
ne mogu reć' da uživam.
Ipak trajem, guram sam...

Ne pišem i ne govorim ti više često da te volim. Treba mi malo vremena. Mada to ne znači da te i dalje isto volim. Najviše. Najiskrenije. Najčistije.

I danas sam primjetila nešto. Nešto o čemu ne želim da pišem. Nemam snage više (bar ne trenutno) da se jadam o tim stvarima. Možda je to i dobra stvar. Možda sam i pogriješila u procjeni, jer ipak je bilo tek 12h i samo što si ustao, jeo i morao si već da kreneš. Ne, ne želim da razmišlljam!

Iščupaćemo se mi zajedno. :)

Stoti post... vau.

Razmišljam o onome šta sam juče napisala.

...

''Daj mi ruku...''

U posljednja dva mjeseca si se užasno mnogo promjenio... Ili se nešto promjenilo? Možda smo se mi promjenili? Ili nam se samo horoskop nešto ne poklapa. cf. Više ni sama ne znam... Šta se to promjenilo kod nas. Ali, nekako je drugačije.

OSTATAK OVOG NAJDUŽEG POSTA SAM IZBRISALA, KAO I SLIKU. BIO JE TO POST KUKANJA I JADANJA, PA NIJE MOGAO DA OSTANE OVDJE. ŽAO MI JE, ALI OVAKO JE BOLJE. NI JA GA NISAM NIKAD NAKON PISANJA PONOVO PROČITALA.

Izmjena posta:  09.03.2012.

Pa... trudim se.

  Nekad previše razimšljam i previše analiziram gluposti. Zašto? Pojma nemam. Valjda volim biti znahorka. I tebam sve da znam. Ako ne saznam sve, ostaće ta rupica negdje. A to nije dobro. Nikako. I nekada kada tražim od tebe da mi sve kažeš, a dobijem muk. Dobijem riječ ''prestani''. I ostane nikad nezakrpljena rupica.

  Nekad se raspadam. A ti... opet me želiš. Čak i takvu.

  Valjda nikad više neće to da se ponovi. Valjda si napokon shvatio.

''Noćas su anđeli sklopili krila,
okrenuli glavu na drugu stranu.''

Ali sada...

  Živim. Dišem. Voljena sam. Volim. Vraćam ti se.

I proljeće za mene može da počne tek sada. Sedam dana kasnije.

OVDJE JE IZBRISANO PAR REČENICA. BILE SU TO REČENICE KUKANJA. NIJE IM MJESTO OVDJE. NIJE IM MJESTO U SJEĆANJU, BILO ČIJEM.

Post izmjenjen: 09.03.2012.