Vrištim, jaučem, plačem iz sveg glasa! Ležim na podu, koprcam se poput ribe. Srce želi pobjeći, ponaša se kao neko strano tijelo u meni koje više ne želi osjećati ono što mozak vrti. A zapravo samo ležim nepomično na jednom mjestu, prestala sam da se tresem, gledam u jednu tačku, usta su mi nepomična, njema, tijelo mi je ispunjeno suzama kojim ne dopuštam da izađu van. Zbog njih mi je jako hladno.

Kada smo zajedno, dobro je. I više nego samo dobro. A tvoj odlazak čini to da ponovo umrem. Izgubi se sjaj iz očiju. Podočnjaci i oči postanu crni. Umjesto krvi mi teče hladna voda, milione kapljica suza. Izgubim snagu. Nemam više osmijeha. Vraćam se... kući. Mjesto u kojem najbolje znam umrijeti.

Imam nešto što sam... ovaj. Vidjećeš.

Razumiješ li šta mi znači voljeti te? Šta mi znači što me voliš?