Danas je bilo bolje. Iako svako jutro ustajem na lijevu nogu, nešto mi izgleda u zadnje vrijeme to teško pada. cf. Pa sam dok tebe ne vidim u totalnom rasulu. A ti i ne znaš... ma to nije ni bitno. To ne treba, niti želim da znaš. Uistinu, nije bitno. Proćiće.

Nego... tukli smo se! Bilo je zanimljivo. Pitao si me zašto ti sada vraćam, a prije nisam. Ni ja to ne razumijem. Na trenutke se u meni budi neka ljutnja, bjes zbog nekih stvari. I zla Helena nadjača one dvije, pa se postavi na prijestolje. U meni je danas bila toliko jaka želja da te izudaram jako... iz sve snage, ali nijednom nisam mogla da uradim to što želim. Možda želja ipak nije bila toliko jaka, koliko sam ja sebi umjestila da jeste. cf.

Ovih dana ti ne želim priznati kada mi je raspoloženje poljuljano. Prođem čitav test, pa čak i po dva puta. (test - sigurno? sto posto? ne muljaš?) Primjetiš da nešto ne štima. Vidim koliko mi vjeruješ, jer brzo popuštaš u tom ispitivanju. Ne želim ti reći da nisam oke iz jednostavnog razloga. Pitaćeš me šta je bilo? Šta? Šta? I šta? Nakon mog teškog otvaranja, kako bih izjasnila svoj problem. Sve bi otišlo još više do vraga. Onda bi se tebi raspoloženje pokvarilo. A ja nisam sposobna ni da sebe popravim, kako tebi da pomognem? Ne mogu još tebe da gledam kako toneš. Invalid sam. Bolje je ovako. Bar si ti dobro. A kad' si ti dobro, biće i meni bolje jednog dana. Zato moram ostati odlučna. I koliko god mi bilo teško slagati tebi da sam dobro, moram nastaviti sa tim. Jer je to ispravna stvar. Nema smisla da oboje povučem na dno. Ti si gore, pa ćeš mi pružiti ruku i izvući me iz bunara. Vjerujem u to. A ja ću pokušati pomoći se zidovima bunara koliko budem mogla, samo kako bih došla tebi u zagrljaj. 

Možda bi se i iznenadio kada bih ti rekla da su mi oke bile pune svaki dan do danas. Samo, eto. Nekad se ne uspijem snaći u trenutku, pa se slučajno koja nađe vani. Mada i to uspijem da sredim pa da ne primjetiš. Ajd, bar nešto da mi ide. cf. 

Ali, eto ipak...

Parni valjak - Malena

Zašto pitaš kako si,
znaš da ću ti lagati.
Čovjek teško priznaje svoje poraze.

Ne, nisi dobro vidjela,
to nisu suze u očima.
Samo vjetar, samo vjetar...

Malena, znam
da nisi tako naivna.
Malena, znam da pamtiš
što si mi učinila.
Valjda ne očekuješ,
da ti priznam sve...
Koliko boli kad te vidim,
koliko mi nedostaješ.
Idi s mirom, svojim putem,
pusti me.

Nije da mi cvatu ruže,
ne mogu reć' da uživam.
Ipak trajem, guram sam...

Ne pišem i ne govorim ti više često da te volim. Treba mi malo vremena. Mada to ne znači da te i dalje isto volim. Najviše. Najiskrenije. Najčistije.

I danas sam primjetila nešto. Nešto o čemu ne želim da pišem. Nemam snage više (bar ne trenutno) da se jadam o tim stvarima. Možda je to i dobra stvar. Možda sam i pogriješila u procjeni, jer ipak je bilo tek 12h i samo što si ustao, jeo i morao si već da kreneš. Ne, ne želim da razmišlljam!

Iščupaćemo se mi zajedno. :)