večeras ću ti napisati pjesmu

jer mi nešto govori

da to očekuješ

neću sjesti za stol i dohvatiti

naliv-pero

leći ću na krevet

uroniti u svježu posteljinu

plave boje

i među cvjetovima kojima

je prošarana

potražiti tebe...

večeras ću ti napisati pjesmu

jer mi nešto govori

da si tužan

iz ne bogzna kakvog razloga

no tužan... onako, pokislo

do gole kože

pa i kroz nju, do ošita

i još dublje

večeras ti pišem pjesmu

kako bi znao da osjećam

svaku tvoju misao

iako je ne znaš

izraziti na način kako ja

to od tebe očekujem

ali učim...

tek je proljeće.

             Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

volim da me

obasipaš

riječima

kad već ne

poljupcima

a ono slovima

volim da me

njima zatrpaš

ja

volim tišinu

ali ne volim

i u njoj tišinu

omot u omotu

otkrivenu jamu

na dnu jame

jednom riječju

ništa

ne volim

ja

volim znati

da me

znaš

i dati ti

do znanja

da to

znam

ja volim

da me obasipaš

riječima

jednostavnim

koje kažu

sve

i još malo

više od

toga.

      Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Baš si nešto mislim, slušajući kišu dok se kotrlja niz oluke... kako se sve oko nas regenerira. Trava zažuti, padne kiša i za dan dva opet se zeleni. Ako još prođu dobre životinjice ili dobri domaćin (pa je jedni pasu, a ovaj drugi pokosi) trava će bujati i biti sočna u svojoj zelenosti, mirisat će...

Zaboravljeni cvijet na prozoru pokunjiti će cvjetak, ali sjetimo li ga se na vrijeme, dignuti će glavu.

Ranjeni mačak, sakrit će se par dana i negdje u miru i, vjerojatno dubokoj meditaciji, vidati sam sebi rane. Iz skrovišta će izaći "kao nov". Gušteru će ponovo izrasti odsječeni rep, raku kliješta...

Samo mi... Samo mi smo previše zabavljeni minornim stvarima i od njih smo napravili smisao života.  Samo mi svjesno pakostimo i nanosimo bol drugima "iz gušta". Samo mi očekujemo od svega što nas okružuje da uvijek bude lijepo kako smo si mi to zamislili, zaboravljajući pritom kako ostarimo, počne nas mučiti inkontinencija, smrdimo na vlastiti piš i ostale tjelesne izlučevine. Samo mi odbacujemo sve što nam smeta pri našem "postizavanju" i dosezanju sebičnih ciljeva.

Samo mi nismo u stanju prevazići svoje osobne interese samozaljubljene jedinke.

Samo u nama je nakupljeno jala i gorčine. Ljubomore.

I zato se mi nismo u stanju regenerirati.

                                                 Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

svoje sam ti poljupce ostavila

na noćnom ormariću

tek toliko

da imaš o čemu razmišljati

idućih godinu dana...

i otišla, stopivši se

poput snizilice

u harmoniju zvukova

prenapučene ulice

u koju je utrošeno previše novaca

da bi je tisuće nogu

bespoštedno gazilo

od jutra

do mraka

da bi je balkanska usta

besramno pljuvala

u tri popodne

na putu s posla do kuće

koji je s godinama postao prekratak

kamo god se okreneš

certifikati bijede

s glumljenom elegancijom

krasopisa naliv-perom

šepure se u vlastitoj nemoći

tragikomično

i ja ih žalim toliko

da ih ne mogu ismijavati

od suza izazvanih histeričnim

smijehom

misli ti skrećem na nešto

što moralisti zovu grijehom

kad se probudiš

pronaći ćeš moje poljupce

od sinoć na noćnom ormariću

tek toliko

da imaš o čemu razmišljati

iduću godinu...

a od mene

ni traga.

      Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

ja sam jedinka

savršeno prilagođena

besmislu iščekivanja

besmislenih događaja

ponekad čak i misli

ili tek naznaka da

su u nekom trenutku

meni bile namijenjene

- zbog mene

postojale...

od te savršene

prilagodbe ja se više

gotovo i ne prepoznajem

u ogledalu, u vlastitom prozoru

ili u izlogu

moj odraz u njima

svakim je danom

sve više i sve bolnije

besmislen

       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

jučer smo se voljeli opet

nakon dugo vremena

žestoko

(ovu mi je riječ u amanet

ostavio rat - njome su opisivali

i djela i nedjela, svi u nj' umiješani

nama zbunjenima)

ali ovo je ljubavna pjesma

dramatska stanka

uzrokovana odbjeglom misli

često mi se dogodi

kao i u pravoj ljubavi

kako to nazivam kad ne želim

biti prosta

       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

pa i ne znam kolika je
moja ovisnost o dodirima
tvojih ruku
s površinom moje gole kože
koliko ovisim o putovanju
tvoga jezika
na sva moja mjesta
gdje putovat može

jedan jezik vreli

pa i ne znam ostavim li te
bez riječi još ponekad
svojom ja
koja živi u meni
sakrivena od svih drugih
pogleda
kada izađem iz ljušture
pa onako naga zasjednem

na tvoj osmijeh

da odmorim od običnosti
kojom svijet obiluje
...oko nas.

             Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

ne isplati se koketirati s nedjeljom
nije ni ponedjeljak bog zna što
ali nedjelja je posebna
dosadna
od kad znam za sebe
ona je
nekako staromodna
ko fol dan za odmaranje
a onda se stvore neke napamet
naučene obveze
tek toliko da ometu opuštanje
kome to treba
spavanje do kasna
gledanje tv-a, izležavanje...

nedjeljom obično obojim kosu
tad naime ne rade trač saloni
za uljepšavanje
(vanjštine unutra nesnosno ružnih žena
i muškaraca također, da ne dođe do zabune)
tada si ujedno napravim posao za čitavo popodne
jer sve uneređeno treba dovesti u red
bar onolik da me elementarno zadovolji...
a onda ću jednu zapaliti,
skuhat si kavu da porok bude kompletan

jasno da kasnije neću moći spavati
već ću ljuta šetati po kući
u stilu duha Marije Kalas, samo nešto tiše
i stvarno nije dobro koketirati
s nedjeljom
lukava je to "sedmica"
jednom je početak
a već drugi puta kraj

koketirat ću u srijedu s četvrtkom.

                   Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

vjetar odnosi

cvjetove s voćaka.

donosi suze

          Elfrida Matuč-Mahulja

...

prljavo rublje sakriveno ispod

skupih haljina

vuk ćud ne mijenja al' ni dlaku nikada

ako je u obličju čovjeka

(zato umjetna krzna nikada neće

biti dodatna oprema skupocjenih vozila)

tvornice rezervnih dijelova

prodaju sreću prilikom svakog posjeta

radi poboljšanja karoserije i osobnih

performansi

dok za motor dobro dođu i rabljene

komponente koje su izgubile jeftinog

vlasnika

danas se u naručju nose Maltezeri

s mašnom na glavi - što je bitan detalj

sutra ćeš šetati Mopsa

noćas je glumio neku od glavnijih uloga

u rijetkom filmu koga si razumijela

Maltezera ćeš ostaviti sasvim slučajno

kraj kontejnera na drugom kraju grada

kad odeš nećeš se ni osvrnuti

jer što će ti patetika

na početku 21. vijeka

ionako ima vremena razviti se

i postati općom praksom

tebe su učili da su uvjerenja

nešto što se brzo mijenja

prema potrebi trenutka

i želiš li opstati

za razliku od svega ti nemaš potrebi

jer život je samo dok će tebe trebati

i gdje je tu razlika između

tebe i Maltezera

i vidiš kako je patetika ubrzana lekcija

prenesena kao negativni saldo

prošlog prožvakanog stoljeća

kao loša navika ostala u genima

bad sector sakriven u srcu tvog

kompjutera

kojim se samo služiš a ne kužiš

što unutra vreba...

i tko tu koga treba

                Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

voljela bih živjeti negdje na osami
u sasvim maloj ulici
u posve maloj kućici
bez katova i suvišnih otvora
i voljela bih da su mi susjede
stabla naranče
pa da umjesto graje pred kućom
osluškujem mirise
koji mirišu narančasto svježe
osim toga
s njima bih mogla pričati
šuteći

                 Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

sasvim je svejedno bude li me mirisi zumbula

u vrtu

ili mi kiša kucka o prozore, a jugo more razbija

o stijene

i potpuno je beznačajno što neznanac pozdravlja

skidajući šešir

smiješeć' se na mene

svejedno je dan il' noć,

ljeto ili zima

što manje te je u meni i mene manje ima...

                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Kate je pomalo postajala svjesna da postoji u rano jutro novoga dana, odlijepljujući krmeljive zalijepljene oči. Izgledala je groteskno raščupane kose i razlivene tj. razmazane crne maskare koju je bila lijena skinuti prije sna. Izgledala je kao da ju je Ante tukao cijele noći – a istina je bila upravo suprotna.

            Ante je zadovoljno hrkao na postelji pored nje, dok mu je iz kutova usana tekla slina… valjda je sanjao erotski san. Nabreknuće pod plahtom dalo je naslutiti da je erektivan, a smješak na licu huuuuuuuuuhhhhhhhhhhhhh!!!!!

            Kate se taman počeškala ispod pazuha, kada joj je uho uhvatilo neki nepoznati zvuk……. skočila je s kreveta i pohrlila onako polugola, raščupana i razmazana na balkon. Poriv radoznale susjede jači je od bilo kojeg osjećaja srama. Kate je morala saznati odakle dolazi i čemu pripada taj novootkriveni zvuk… a onda…. šok!

            Susjed Tone kupio je novu kosilicu za travu i šetao nadmeno svojim vrtom koseći englesku travicu (koja je, mora se priznati, zaista bila prekrasna) jednom rukom upravljajući novom kosilicom a drugom svako par minuta češkajući pozadinu.

            Kate je mislila da će se onesvijestiti. Manje je važno bilo što joj susjeda Luce u tom trenutku mjerka goli torzo i već šalje SMS susjedu Šimi da pogleda kroz prozor. Kate je mislila samo na novu kosilicu koja je radila gotovo nečujno i proklinjala to brzo napredovanje tehnike, ta svoju je kupila eto nema ni mjesec dana i bila je najbolja u susjedstvu, a sada ju Tone iznevjerio kupivši bolju!!!

            Jadni Ante, gotovo je pao s kreveta od siline kojom je Kate strgnula plahtu s njega i njegovog nabreknuća… a taman je htio jednu plavušu … ma znate već. Gledao je još neprobuđen, užasnuto svoju polugolu, raščupanu, razmazanu ženu koja je gestikulirajući nekontrolirano, vrištala nešto što još nije bio spreman čuti… Onako još u bunilu upitao je, čini mu se za kavicu na balkonu a slijedeće čega se sjeća bio je šamar kojega mu je Kate… onako u afektu zalijepila preko nosa.

            Šime je primio Lucin SMS sa zakašnjenjem i ustanovio da mora pod hitno nabaviti novi model mobitela jer ga ovaj zajebava gadno i neoprostivo, a Ante se dotle, bez kave, naravno već spremio i krenuo kupiti najnoviji model Gilerina skutera što su ga jučer reklamirali na jednoj talijanskoj stanici – Kate je uvjerena da upravo taj skuter odgovara NJENOJ OSOBNOSTI.

                                 Elfrida Matuč-Mahulja / Krk

Zaista ne znam, zašto mi je palo večeras na pamet pisati o smeđoj... Boji dakako. Puno sam puta na raznim mjestima pročitala kako je ta boja zapravo monotona. A ja je nekako sve više volim. Čak mi se čini da je puno smeđe sadržano u mom biću... uz naravno, moju plavu...

Kako može biti monotona boja zemlje? Toliko inspiracije u prostranstvima koja rode plodovima rada mnogobrojnih ruku. Boja naše majke i hraniteljice, boja naše posljednje postelje...
Kako može biti monotona boja čokolade? Te slatke pomame, koju držimo u torbicama (just in case), i koja se topi u ustima, čiju slast nisu znali kako opisati pa su je usporedili sa vođenjem ljubavi..., boja vrućeg tamnog napitka koji tako okrepljujuće miriše i grije nas u hladne dane...
A tek nježne pastelne nijanse temeljne smeđe... kako može biti dosadna boja koja ima okus i miriše toplinom!?

Zaista ne znam, zašto mi je večeras palo na pamet pisati o smeđoj... ali često je nosim na kapcima. I tada sam čak i sama sebi lijepa...

                                                                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk