smiješno
kako mi ponekad
dođe kenjati u stilu svakodnevnice
(nasreću ne baš suviše često)
u kojoj pretjerano jedemo maneštru
kiseli kupus
i avijaciju spravljenu na sve načine

(začinjenu strahom od mogućih zaraza
virusima čudnih imena
koja se pišu velikim štampanim slovima
i podsjećaju na lozinke
koje koristimo prilikom prikopčavanja na život!)

kad mi dođe
mogu kenjati tako satima,
danima, možda potraje i duže ovaj put...
i uvijek će se naći netko
tko će sve to pročitati
i shvatiti bit,
da zapravo najmanje kenjam kad kenjam;
jer tad odmaram maštu
a prepustim se
stvarnosti s mirisom javnog zahoda
na riječkom kolodvoru kasnih sedamdestih.

                                    Elfrida Matuč-Mahulja/Krk