iz večeri u večer
pažljivo skidam šminku
dajući stvarnosti prostora
puštajući godine da dišu
...
dajući ti svakodnevno
novu priliku
da me upoznaš.

                       E.M. Mahulja/Krk

kad smo mi bili djeca
sunce je na drugi način sjalo
i more je bilo drukčije plavo
mame su bile mame
s nekako smiješnim frizurama
(a meni se čini da je moja uvijek ista)

kad smo mi bili djeca
brali smo cvijeće
u proljeće
i živjeli s prirodom u prirodi svakodnevno
puna su nas bila stabla
(jesmo li doista bili djeca... ili ptice?)

kad smo mi bili djeca
malo nas je bilo neistih
crno-bijeli televizori i nisu bili nešto
u usporedbi s ratnim igrama
po parkovima
(koji su glumili filmovane šume)

kad smo mi bili djeca
nije bilo zlostavljanja - ne u novinama
ni pedofilije - osim one koja je postojala
malokoga je zanimala politika
i činilo se da je učiteljima stalo
(da od nas jednom postanu ljudi)

kad smo mi bili djeca
pravili smo sami vijence za spomenike
koje uvijek dižu mrtvima kako se njihove smrti
ne bi činile uzaludnima kakve zapravo jesu
podrezani palmin list i na njemu jorgovani i neko drugo cvijeće
(iz vrta dobre susjede koja nije preživjela svoj brak)

kad smo mi bili djeca
sve se činilo obećavajućim i nitko nije slutio
kako će istom igrom završiti naše djetinjstvo
jedino će mjesto radnje biti neko drugo
parkovi su manje važni za rastanke takve vrste
(i čini mi se da današnja djeca više ne prave vijence

kako smo to mi činili
kad smo djeca bili)

                            E.M. Mahulja/Krk

LJUBAV

zimska idila u bijelom
tek napadao snijeg 
meka perjanica pokriva
usnulo selo
gluho doba noći
zaustavljam dah 
slušajuć tišinu

                ***
rumeni izlazak sunca
u rana proljetna jutra
miris rascvalih grana

opija galebove 

u kolijevci mora
i mjesec još je tu
zastao opčinjen 
ljepotom tišine
                 ***
u uvali skrivenoj 
od pogleda i ljudi
osluškujem ljeskanje sunca
u bonaci poput ulja
moje se dijete u tišini
igra u šljunku
tražeći školjke
                  ***
lagani list u smiraj života
lepršavo se spušta
u krilo majke zemlje
slijedi ga drugi poput kiše
umiranje lišća
od tihog je tiše
čarolija tišine
mošt miriše.
                 Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

da mi je zagrliti ljubav objema rukama
da mi je ljubavlju zagrliti svijet
i ne biti prezrena radi ljubavi velike
ne biti
sasvim pogrešno shvaćena
da mi je smjeti ljubavlju biti
da mi je biti ljubav
velika i čista
da mi je dozvoljeno biti što jesam
da mi je 
biti
LJUBAV!

       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

tiha se glazba provlači kroz sjene

drveća u parku u kome ona sjedi

i istu pjesmu šapuće vjetar

njišući zavjese juga...a tu je on

jednom su bili par

njihov je smijeh bio jednak

a pogled jedan

i čitav je svijet bio njihov dom

bitno je da smo zajedno, rekla bi

nije bitno gdje smo, dodao bi on...

tanka je granica od ljubavi do mržnje

govore ljudi oduvijek

i smijeh se za tren pretvori u lavež

a pogled počne vrludati u prazno

tražeći skrovište od netom prozrene

laži...

kaži, mi gdje si bila

dok sam te čekao s glazbom na tanjuru

i cvijećem na stolu

ne laži

kaži, mi gdje si bio

dok sam za tebe mirisala u čistom krevetu

i gledala kako izgaraju svijeće

bez naših uzdaha...

muk na sjeveru

tišina na jugu

a poznata glazba sjećanja vraća

i donosi tugu

za oboje

                 E.M. Mahulja/Krk

danima me

mučila

napinjala

u meni se

propinjala

rastezala

okretala

mira mi

ne dala

noćima me

budila

iz kreveta

dizala

iz sna zvala

da bi se

napokon

nakon svih

muka

i napinjanja

porodila

samo

jedna

obična

RIJEČ

            Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

dolijećem

poput pahulje

s ledenim usnama

s kojih ne mogu

izustiti želju

na tvoju

postelju

meku

i toplu

i tu se rastapam

i nakratko

svoj trag

ostavljam

isti

kakvog

ostavljaju

suze...

           Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

osunčaj me pogledom

mislim da ti večeras ne znam

niti trebam

nešto ljepše reći

osunčaj mi vrat, ugrij grudi

učini da zatreperim

utrobom

u sebi...

samo otvori oči

dok me dugo ljubiš

                    E.M. Mahulja/Krk

ulicama

mnogobrojnih gradova na ovoj lijepoj a

zanemarenoj planeti mimoilaze se lica

koja ne gledaju nikamo osim u točku

do koje trebaju stići - najčešće zamišljenu

u svojoj glavi i bez prave potvrde u

stvarnosti...

ulicama prolaze lica prezaposlenih

u dobu narastajuće nezaposlenosti

i redovima pred vratima Fonda za

zapošljavanje - oni se trse u samozapošljavanju

i u tu su se svrhu naoružali mobitelima

po mogućnosti na preklapanje i bez antena

po mogućnosti sa zaslonom u boji

fotoaparatima, kamerama, diktafonom

i real tonovima alarma od kojih im neće

biti neugodno kad mobitel zazvoni

dok stoje u redu na šalteru u pošti

onoga dana kad stižu dječji dodaci i

socijalne pomoći...

ulicama prolaze slušalice i mikrofoni

ljudi pričaju sami sa sobom

izgleda kao da se intenzivno druže

bez osmijeha... neki i plešu ali ne

zbog radosti, u džepu im je sakriven

maleni MP3 - ni glazba se više ne

dijeli - pa da, ukusi su različiti

MP3 plejeri skupi - to su vrednote

koje ljubomorno čuvaš za sebe

to su tvoji koraci i napredak

u nepostojećoj karijeri prodavača

polica životnog osiguranja koje će

malo kome zatrebati,

dopunskog mirovinskog za treći stup

jer će do penzije država na drugi zaboraviti

ili će se isti srušiti pod bremenom

želja bez pokrića naplaćenih reketom

od dilera i narkića s juga

dodatnog zdravstvenog za pokazivanje

kartice za ekskluzivnu uslugu u bolnici

koja se raspada još od doba austro-ugarske

monarhije

ili za podmazivanje doktora i kao usput

nekoj sestri ubačene dvje, tri hartije

vrijednoga papira...

ulicama više ne hodaju bande iz gradskih četvrti

ulicama ne hodaju skupine

ulicama ne odjekuje smijeh

ulicama hodaju leševi sjajnih očiju

kreme u debelim slojevima i čudesni puderi

uniseks mirisi koji priliče svima

i s kojima smo svi jednaki

ulicama hodaju i jednako samotni

siromašni i sramotni - koji misle da su bogati

iako im iz usne šupljine smrdljivi zadah para zrak

zadah gladi - za svačime...

ulicama hodaju kanibali koji su pojeli ljude

pa sada žderu sami sebe

u panici

od sporog umiranja

u ritmu muzike

koju nitko drugi ne čuje.

                        E. M. Mahulja/Krk

ja živim neki svoj vlastiti
đir
neovisna od tijela koje
me omata
možda nekome djelujem
sretna
a tijelo o kome je netom
bilo govora

ono živi od sjećanja
na dodire tvojih

usana
na neka sjedinjavanja
noćima
ja sjedim u tvojoj fotelji
udobno uvaljena
s knjigom u

rukama

a u njoj sve o nama piše

u prošlom vremenu...

                      E.M. Mahulja/Krk

... ideš

jutro je prebrzo stiglo

zateklo nas nespremne

nismo si stigli sve izreći na vrijeme

...ideš

ne mogu te zaustaviti

ne smijem

gledam kako mi pred očima

nestaje tvoja nagost kojom sam opčinjena

...ideš

sada ćeš mi dati poljubac

za zbogom

pomilovat ću ti obraz

još jednom i prošaptati negdje iz dubine sebe

"ideš"

k'o da to je nešto novo...

                   Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

svečano šutim

kako ne bih remetila

dostojanstvo sivo-plavo-zelenih

tonova

neba

i

zemlje

u podne dok vjetar pjeva

uhu ugodne šansone

koje ti lako uđu u uho

ne riskirajući

da ih

netko

prozove

lakim notama

i

odbaci

s gnušanjem

a

bez

sluha

        Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

danas...

nebo boje čelika pritiska mi tjeme

i ja ne umijem razmišljati

više

danas...

pala je kiša u tragovima bez riječi

tek toliko da i ulicu

učini sivijom

danas...

nije bilo grlica na ogoljelim granama

ili su se možda sasvim

stopile u boju

koja

tako dobro

oslikava

dosadu...

               Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

jako sam, ne ljuta,

jako sam prazna.

ispuhuju me poput balona,

velikog

u koga su bili upakirali poklon

nekome za rođendan.

rođendan je prošao,

poklon je izvučen,

a ja, balon

ostala sam prazna i nepotrebna,

zaboravljena. 

s prljavim čarapama ugurana

među jastuke kutne garniture,

trenutno moderne beige nijanse...

i sad mi reci da smo svi jednaki

da su nam startne pozicije iste

i još nekoliko ofucanih fraza

o krojačkim obrtima za vlastitu

sreću i obratno

prvom ću te prilikom

u obliku ružičastog para papuča

zarobljena u balon s umjetnom

slamom

pokloniti brkatom mačo muškarcu

kakvima Balkan obiluje

               Elfrida Matuč-Mahulja/Krk 

ne volim više s tobom ukrštati prste

plaši me grubost tvojih prerano

ostarjelih ruku, vrijedna moja

u svim ovim godinama u kojima

mene nije bilo tu

i

ne volim s tobom ukrštati pogled

oči su ti se smanjile, izgubile sjaj

vjerna moja, u svim onim usamljenim

noćima u kojima ja

nisam bio sam

a ti... ti

svojom mi plahošću govoriš

svojom šutnjom pokazuješ

voljena moja ti sve znaš

a mene je sram

jer i ja to znam

              Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

u deset ću leći

i tad me ne pitaj ništa

samo pokloni mi

mrak

a u njemu osmijeh

lak

onaj s početka priče

o nama

u deset ću leći

slušat ću tvoj televizor

kroz zidove

možda se vratiti

u neka prošla vremena

a možda glavu uvući

pod jastuk

da ga ne čujem

i vjerojatno ću zaspati

prije nego mi se pridružiš

a ujutro kad se probudim

zadovoljno ću se protegnuti

i sama popiti

prvu jutarnju kavu u tišini

koja mi sve više odgovara.

                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk