Znaš, imam maleni svijećnjak od terracotte na stolu. Onaj u koga sipaš vodu i kap nekog mirisnog ulja, a ispod postaviš svijeću.
Ne znam zašto volim svijeće. Ni otkada ih volim... Danas mirišu na jagode, umjetno.
Još uvijek nisam stavila masku fatalne žene. Nisam sigurna ni da li mi se sviđa, znam samo da se ispod nje dobro osjećam. Ponekad.
Nisam od onih koje nitko ne smije vidjeti bez šminke. Imam dva lica. Svoje i ono koje nemam. Za razliku od puno žena, ni jednoga se ne bojim. Još.
Jedino što ne podnosim je pepeljasta boje kose. Toliko je neživa. Nju nemilosrdno prekrivam schwartzblau kemikalijom. Koja pecka dok je držiš na glavi. Punih 30 minuta.
Nakon toga obično budem zadovoljna. Sobom.
Možda ću izaći van na kavu. Na terasu s pogledom. Koji bi došljaka ostavio bez daha, a meni je svakodnevan...
Mi smo ljudi tako nezahvalna bića.
A u posljednje se vrijeme bojim veseliti. Da me za to ne kazne. Ostavština prečestih slučajnosti. I sve češće se pitam...da li sam ikada bila bezbrižna...?