Zaista ne znam, zašto mi je palo večeras na pamet pisati o smeđoj... Boji dakako. Puno sam puta na raznim mjestima pročitala kako je ta boja zapravo monotona. A ja je nekako sve više volim. Čak mi se čini da je puno smeđe sadržano u mom biću... uz naravno, moju plavu...

Kako može biti monotona boja zemlje? Toliko inspiracije u prostranstvima koja rode plodovima rada mnogobrojnih ruku. Boja naše majke i hraniteljice, boja naše posljednje postelje...
Kako može biti monotona boja čokolade? Te slatke pomame, koju držimo u torbicama (just in case), i koja se topi u ustima, čiju slast nisu znali kako opisati pa su je usporedili sa vođenjem ljubavi..., boja vrućeg tamnog napitka koji tako okrepljujuće miriše i grije nas u hladne dane...
A tek nježne pastelne nijanse temeljne smeđe... kako može biti dosadna boja koja ima okus i miriše toplinom!?

Zaista ne znam, zašto mi je večeras palo na pamet pisati o smeđoj... ali često je nosim na kapcima. I tada sam čak i sama sebi lijepa...

                                                                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk