još u meni postoji slika nekog starog hrasta
krošnjom bogatoga, velikoga
i pod njim mjesta sjenovitoga
tu me čekaš...
i još u meni nada tinja i u tvoj osmijeh vjerujem
dok prema tebi idem
kroz travu visoku, mirisnu
i ruku ti pružam drhtavu
ti je prihvaćaš...
a onda ćemo u šetnju, sve mi moraš ispričati
kako je ime kojoj biljci,
koje to ptice na vodi odmaraju
da li su čamci ili su čunci te smiješne sprave
koje rijekom plutaju
i na kojoj livadi puštaš zmaja...
za dana s puno vjetra i dječjega smijeha
nasmij me... znam da to možeš
dat ćemo imena svim golubovima s tvoga prozora
mrvama ćemo gađati obode šešira
koji žure nervozno
tri kata niže - tvojom ulicom
ako nas provale slijegnut ćemo ramenima
i prasnuti u smijeh
tko bi mogao nam zamjeriti
tko u nama djecu ne vidi
još nosim tu sliku u sebi i ni trena me ne pušta
još jedno drugo hranimo iz šale i iz gušta
još preplićemo prste po stolu nježno
i glazbu mi puštaš, pa se pravim da uživam
lovice se igramo stepeništem
na odlasku...na dolasku
susjedi nas grde krsteći nas svakako
a mi sliježemo ramenima kroz smijeh i iz vica
pa ih zamolimo nek nas puste
mi samo malo živimo
onako
po svom ćefu i za svoju dušu
tko nam može to zamjeriti
u nama djecu ne vidjeti...
