kao da si s neba kroz olovne oblake
pružio svoj prst i pritisnuo mi tjeme
natjeravši me da se okrećem oko svoje osi
al' u pogrešnom smjeru
pa umjesto dočekivanja budućnosti
u prošlost se vraćam
i shvaćam
svoje greške i krive korake
suze suvišne al' i suvišne osmijehe
gdje ih nije trebalo biti...
i vrti mi se u glavi, mučno mi je
iz daljine čujem dijete mi se smije
(da li je moje? da l' je važno čije?)
dobro možda sam te shvatila iako su
moja shvaćanja ograničena neznanjem...
tko prizna pola mu se prašta - ili ne!?
no ne možeš mi zamjeriti što te tako često pitam
od kad smo na ratnoj stazi
i tko tu koga mazi, pazi, tko tu koga gazi!?
znaš, da mi je lakše kad se ipak uvjerim da si dobar
i da ništa čime si me smlavio za me nije previše
tvoje su doze dobro odmjerene 
za sve nas pa i za mene!

                 Elfrida Matuč-Mahulja/Krk