Baš si nešto mislim, slušajući kišu dok se kotrlja niz oluke... kako se sve oko nas regenerira. Trava zažuti, padne kiša i za dan dva opet se zeleni. Ako još prođu dobre životinjice ili dobri domaćin (pa je jedni pasu, a ovaj drugi pokosi) trava će bujati i biti sočna u svojoj zelenosti, mirisat će...

Zaboravljeni cvijet na prozoru pokunjiti će cvjetak, ali sjetimo li ga se na vrijeme, dignuti će glavu.

Ranjeni mačak, sakrit će se par dana i negdje u miru i, vjerojatno dubokoj meditaciji, vidati sam sebi rane. Iz skrovišta će izaći "kao nov". Gušteru će ponovo izrasti odsječeni rep, raku kliješta...

Samo mi... Samo mi smo previše zabavljeni minornim stvarima i od njih smo napravili smisao života.  Samo mi svjesno pakostimo i nanosimo bol drugima "iz gušta". Samo mi očekujemo od svega što nas okružuje da uvijek bude lijepo kako smo si mi to zamislili, zaboravljajući pritom kako ostarimo, počne nas mučiti inkontinencija, smrdimo na vlastiti piš i ostale tjelesne izlučevine. Samo mi odbacujemo sve što nam smeta pri našem "postizavanju" i dosezanju sebičnih ciljeva.

Samo mi nismo u stanju prevazići svoje osobne interese samozaljubljene jedinke.

Samo u nama je nakupljeno jala i gorčine. Ljubomore.

I zato se mi nismo u stanju regenerirati.

                                                 Elfrida Matuč-Mahulja/Krk