Daaa! I ja to osjećam! Baš si se fino sjetio! Ja sam znala da se nešto desilo, nešto dobro, a nisam skontala šta je to. :D Da, odrastamo. Al' moje godine neeeeeidu, ne pomjeraju se nikud. Ne, ne, ne, ne! Nooooo... I ovo već do sad što sam sakupila mi je previše. 18... piuuuu. Puno je to! Ne treba mi više, ja sam zadovoljna ovako.

Nego, ne znam o čemu bih pisala. Nisam ništa sanjala, nema nikakvih anegdota. Ti si već došao i na red tamo, vjerovatno. I ako računam da ste se u ustanovi našao oko 8h, eto, od tad su 2h već prošla.

Eeeeeej, pa nikako da ti kažem da nam Sergej Ćetković dolazi u Prijedor! Trebao je danas imati koncert, ali su pomjerili na petak, zbog ovih kišnih dana. Eto, to je sigurno korisna i zanimljiva informacija, za oboje nas! :D I skroman je čovjek baš, samo 10KM su ulaznice. Ništa. Sitnica živa. Ne znam samo hoće li na ulazu blagajnik birati iz kojeg džepa će ljudi vaditi te pare.

 Banane su super! Al' tako brrrrrzo ostare... Baš mi ih je žao. Nisam o tome prije razmišljala. Sad ću se pozanimati više sa tom konstatacijom. Taman dok se budem spremala da krenem. I do škole još ima puta... Hm.

Sretan sam. Osjecam da smo uzrasli, da smo se u ova dva-tri dana popeli par stepenica.
Drago mi je sto imamo volje za to. I sto ljubav raste.
Ova san znaci da ne treba da se duris, naravno ni ja na tebe.

[23:27:32] Daisy :): i budila sam se 2-3. puta.
[23:27:41] Daisy :): i kao... meni je to stvarno bilo.
[23:27:51] Daisy :): prvi put sam ja to i vidjela.
[23:28:02] Daisy :): al' baš se sjećam... uzela mobitel.
[23:28:07] Daisy :): i vidjela dugu poruku.
[23:28:14] Daisy :): al' me glaaaava bolila.
[23:28:29] Daisy :): i malo sam se durila još od sinoć... i ja sam to pustila samo. :D
[23:28:34] Daisy :): i nastavila da spavam.
[23:28:40] Daisy :): al' nisam mogla da zaspem.
[23:28:46] Daisy :): i ja ponovo uzela.
[23:28:51] Daisy :): da vidim šta si pisao.
[23:29:07] Daisy :): i nešto fino je bilo... onako, htjeo si da me raspoložiš.
[23:29:26] Daisy :): al' meni se puno spavalo... i ja ostavila to, nisam mogla sve da pročitam.
[23:29:37] Daisy :): i pošla sam da te trznem.
[23:29:47] Daisy :): i kontam... ajd, kasnije ću malo.
[23:29:51] Daisy :): i nastavim da spavam.
[23:30:03] Daisy :): i probudim se oko 20h.
[23:30:08] Daisy :): i hoću da vidim poruku.
[23:30:17] Daisy :): i pokušavala sam da je pronađem.
[23:30:22] Daisy :): al' nije je nigdje bilo.
[23:30:39] Daisy :): sve sam one folderčiće otvorila.
[23:31:55] Desecration Smile: ne smijes se duriti na mene

http://www.youtube.com/watch?v=C6HIyOqtkLg

Ja ljublju tebja!

Nemam sad vremena da pišem, samo da znaš da sam vidjela...

Hug.

Ne želim da budem anđeo i nemoj na to sa mnom da računaš. Ne mogu to biti, nikad i nisam. To je jednostavno previše. Ne mogu sve da popravim. Kako mogu? Zar jesam? Ne vjerujem...

Znaš li da su anđeli savršeni? I znaš li da je sve što je savršeno prokleto? Jednostavno, samo pomisliš na jako lijepu djevojku. I znaćeš na šta mislim. Svi vide samo to, i uvijek u to gledaju. Baš svi, bez  prestanka.

I ja jesam sretna svaki dan. Uvijek pronađem nešto, što će mi bar na minut pružiti osjećaj sreće. A znaš šta? To sam samoj sebi rekla, umislila, kako god. Da ne smije proći ni dan, a da ne budem sretna. Jer imam tebe, imam nas. I šta mogu da tražim više od toga? Zar bih trebala da se usudim? Ma šta god da se dešava okolo, ili između nas dvoje. Moram se sjetiti koliko se volimo i kako sve bude uredu kad smo zajedno. I dok imamo to, dobro je. I više nego dobro.

Ne treba niko da se bori umjesto mene. Ali nekad mi trebaš ti, barem malo da mi pomogneš. Da zaboravim poneko jutro, dan, noć. I da sreća potraje duže od minut. Ubijedio si me da sam razmažena i slaba. Da sam sva neka krhka i nježna. Malo pero, koje treba nečiji dlan, sada tvoj dlan. Nekad sam mislila da nije tako i skoro nikad nikome nisam kukala kako mi je ovo ili ono teško palo. I sada se osjećam kao da plivam uzvodno. Mislim da ne mogu, ali pokušavam. Ima li ova rečenica smisla? Razumiješ li je ti? Jer, ja a ne razumijem... Ja je gledam, i ne znam uopšte kako mogu tako da funkcionišem. Možda... možda sam se već i nesvjesno počela boriti za to da nama bude bolje. Da, izgleda da je tako. Ne znam šta bi drugo moglo da bude.

Nisi uradio sve što sam tražila. Tražim od tebe da  budeš sretan. Da poput mene, pronađeš sitnice koje će da ti ispune dan i usrećiti te barem na minut. To moraš da uradiš. Znam da sada treba puno više od toga. Ali isto tako znam da SADA to ne može da bude tako. I onda je ovako najbolje.

A kontala sam da ti i moj glas može odvući pažnju od toga. Uopšte, to što baljezgam nebuloze. I to uopšte, to što sam ''tu''.

I jesu puno ispod nas, naravno. Ali ne znam kako ne možeš da razumiješ da ne mogu da zamislim da nisu ovdje, kad jesu. Ovdje su i osjetim ih da su tu svaki sekund. I dok dišem, kontam kako slušaju i  to. I trudim se da mi ne smetaju, ali ne ide najbolje. Kad mi smetaju, užasno smetaju. Previše mi smetaju. Osjećam se kao da sjedim iznad gomile paukova na podu, čitavo vrijeme. Mislim da bih mogla da ih ubijem malo, samo da mogu da budem SAMA sa tobom.

Znam da si se trudio, vidjela sam sinoć čim sam došla. I bila sam iznenađena, jako. Kontala sam da su ti se javili sa dobrim vijestima, oni za posao. To sam prvo pomislila. A sam pomislila onda da si jeo nešto fino. Nisam htjela da pitam za nijedno od to dvoje, jer mi nije bio bitan razlog. Bilo je super što si bio oke.

I dobro... Za ime, za Milicu. Ne znam šta da kažem uopšte. Nije bitno. Meni ona više ni ne pane prva na pamet, kad čujem to ime. Al' kako je tebi, sad će i meni vjerovatno opet još neko vrijeme tako biti.

I ja tebe volim, najviše.

Sad ću ustati, otići napraviti sebi sendvič i biti sretna. Biti sretna jer sve više razvijamo komunikaciju između nas. I to je dobro, za oboje. I biti sretna, jer ću napuniti gladnog stomu. I misliti na onaj sendvič sa mocarelom iz Zagreba. I biti sretna i zbog toga. Bio je to stvarno dobar sendvič... Ne mogu si pomoći.

mmmmmmm...

I večeras, kad se budem presvlačila prije nego legnem, skinuću se samo za tebe. Može tako? :P

...
...
...
...
...
...

Ima li stogod dobro?

Jesam se ponio sebicno,a da to nisam primjetio i dobro je sto si rekla.
Trgnucu se.
Stavio sam veliki teret na tebe.
Sve sto mi je falilo nasao sam u tebi; svaka nepravda se kroz tebe ispravila,
i za svaku tugu ti si imala lijek. Krenuo sam pasivno.
I dalje u tebi trazim andjela, koji sve popravi.
Ti kazes da je to nepravedno, i sigurno jeste.
Da li bi bilo bolje kad bi presala to da budes?
Tuzan sam zbog svoje sebicnosti.
Ali sam uradio sve sto si od mene trazila,bar tako mislim.
Ja znam da te volim najvise.

Previse toga si mi rekla odjednom.
Spavao nisam nikako i ne mogu da povezem misli.
Ali i dalje mislim da je to mala zelja. Velika zelja bi bila da sam ti rekao da
skines majicu, i sve ispod majice.
Mislio sam da ces mi otpjevati, jer znas da me boli jako zub;da bi mi to odvuklo paznju
bar na 20 sekundi, i onda izvuklo veliki osmijeh.
Mislim da su drugi sporedni. I bar desetak mjesta ispod nas. Mislim da se slazes?

Nista nije smijesno. Glupo je. Nepromisljeno ruzno.I naravno da nisam htio da se osjecas lose.
Trudio sam se da budem sto vise oke.

I reče ti... tako malu želju.

Ne znam kako to da objasnim. U početku sam mislila da se šališ u vezi toga, jer me znaš. I znaš da nema šanse da pjevam pred ovima. A kasnije si se uhvatio k'o pijan plota. Znam da bih ti pjevala da smo zajedno, da sam tamo, pored tebe. Pjevala bih ti i ovako, da nema ovo dvoje. Bar svaku drugu noć, ali ovako ne mogu jednostavno.

Vidiš, preko čitavog dana se trudim da ne mislim o tome koliko mi nedostaješ, kako mi treba bar minut-dva da budeš kraj mene. Da si ovdje, da me zagrliš i da sve oko mene što se dešava bude nebitno. Da ne čujem nikakve svađe, da ne vidim ružne stvari, da jednostavno - da ne osjetim ništa više osim tebe. Ako ne dođem super-sretno-raspoložena, odma i ti potoneš. Ili dođem takva, uprkos stvarima koje su se izdešavale tokom dana. Uspijem da se izborim sama sa sobom. Čitav dan preživljavam, trudim se i ti tek tako dođeš i odjednom, dok prstima pucneš - nisi oke. I to onda ispane zlobno. Nije bit u tome što mi kažeš to što kažeš, pa da ja zbog toga ne budem dobro. Rekao ili ne, to se vidi, osjeti se. Zar zaista misliš da ti umiješ to da kamufliraš? Tek je nepravedno kad nakon toga još nećeš da mi kažeš u čemu je stvar. Nekad skontam, nekad ne. Ali uvijek to želim čuti od tebe. Ne volim da nagađam. I kad se to desi, pa još nećeš da kažeš, e tek onda je to nepravda i zlo u svojoj punoj snazi. Milijardu puta jače od mene i jednim dahom me baci na dno. I onda moram iz početka. A kad se tako često dešava da nešto krivo uradim ili ne, teško mi bude opet ustati. I opet... I opet... I opet. Naporno. Ali moram da idem. Sama. Ne mogu da idem bez tebe, pa još tebe moram da vučem. Znaš, nije fer. Ne možeš tek tako u sekundi ne biti oke. Pomisliš li na mene? Ili samo znaš da tebi nije po volji i da nećeš biti oke? Eto, nije fer tek tako baciti ciglu u tortu šestospratnicu. Znaš? Nije ljudski... I znaš, poznato je da život nije fer, i nije, jer je nas dvoje mogao kilometrima da udalji. Ali ti, bar bi ti prema meni mogao da budeš malo više fer. Ne možeš uvijek da dobiješ stvari u istom sekundu čim to poželiš, shvati to. I pokušaj nekad da me razumiješ, ako ne razumiješ, bar da shvatiš da ja imam razlog za to i da me pustiš. Ne moraš oko svega odma bunu da dižeš. Nekad mislim kako smo zamijenili uloge. Ti si žena koja oko svega zvoca, a ja sam glupi čovjek. I odsjekla bih sebi ruku sada! Da ne mogu da pišem ovako. Nikav ti ovo ne bih rekla, al' zato mogu da napišem. A ne volim to što mogu da pišem o ovome. I meni smetaju neke stvari, neke su bile veće od ovoga i rekla sam ti ih. Bilo, prošlo. Pa si se smijao i govorio kako je to glupost i da mi ne bi trebalo smetati. I povrijedilo me kada si rekao da idemo, jer nismo pričali. Jer to što se vidimo ništa ti ne znači. Al' neka, prošlo je.

I samo mi kaži, zašto ti je bilo potrebno kroz smijeh naglasiti sinoć ime Milica? Čemu to? Šta je tu smiješno uopšte?

Obožavam dane kad jedno drugom sve, ali sve možemo da kažemo... I onda tako pričamo i pričamo... I aaaaa, pre'ako! :D I bude mi lijepo, i osjećam se sjajno!

I ne volim što drugi mogu da vide djelić ovoga što pišem ovdje. :D Al' hajde... ne mogu sve da vide, pa mogu ovako da pišem gluposti sada, dok ne budem sigurna da više neće moći vdijeti dalje ono što pišem.

I da! Sinoć mi nisi rekao za pjesmu... Nemoj večeras da zaboraviš.

I sad mogu da kažem... :D

Ne znam što sam se uzbudila i dok sam mislila kako je lijepo kad pričamo o svemu... Sad me sve uzbudi i već satima ne mogu da prestanem misliti... :D Prikladnu sliku ovome o čemu pričam neću ni tražiti, ne usudim se. :D

Ono... vidim reklamu za crijep... I gotovo je već! Eto, vidiš koliko je katastrofalno. :D Bože... Pitam li se je l' postoji neki problem sa mnom? Pošto je opštepoznato da su likovi ti koji u danu ''ni 5. minuta'' ne prestaju da razmišljaju o tome. Kao, likuše su fine, nije to... 'Vako-'nako... Znaš i sam te priče.

E, ode ja sad... Bolje da idem sad. :D

Inače, ne znam šta bih pisala. Maturski ću da radim, ali čekam sve da me glava prođe, baš me jako boli. A nešto joj se kao neda. Pf. A boli, jer sam se u sedam i minut, dva probudila. To je čudno. Jako često se desi, naveče kad legnem, a kontam da ujutro trebam ustati oko iksiks sati, ja se tu negdje i probudim.

Lijepo je vani, ima puno sunca. Nebo je čisto, plavo. Tu i tamo ptica proleti.

I samo da ti kažem da smo odnijeli Lili i mačiće. Iz prvog pokušaja, Lili nam pobjegne. Ali smo njih uspjeli odnijeti i ostaviti. I kad smo se vraćali kući, da nju zgrabimo, uzeli smo neku kutiju da je strpamo. Pa smo onda i nju na isto mjesto odnijeli. Ostavili smo im vode i hrane. Mama se nekih 200 puta okrenula da vidi ide li za nama. Ja sam 100. Ne želim da pričam o tome, pa nemoj da spominješ. :)

hug.

Ovu pjesmu sam volila kad sam bila manja! :D I vjerovatno je znaš, mislim... hit je! Dobro, ne znam za danas baš, nisam previše upućena, ali kontam da se zna zavrtiti još uvijek ponegdje. I, eto ti.  Pročitaj. Super je tekst. I melodija je lakopamtljiva i super, ali mi se više baš i ne sviđa original. :D

Ovo je bolje;

http://www.youtube.com/watch?v=5vCcZIARw9k&feature=related

Chaka Khan - Ain't nobody

Captured effortlessly
That's the way it was
It happened so naturally
I did not know it was love
The next thing I felt was you
Holdin' me close
What was I gonna do?
I let myself go

And now we're flyin' through the stars
I hope this night will last forever

I've been waitin' for you
It's been so long
I knew just what I would do
When I heard your song
It filled my heart with your bliss
Gave me freedom
You knew I could not resist
I needed someone

And now we're flyin' through the stars
I hope this night will last forever

Ain't nobody
Loves me better
Makes me happy
Makes me feel this way
Ain't nobody
Loves me better, than you

I wait for night time to come
And bring you to me
Can't believe I'm the one
I was so lonely
I feel like no one could feel
I must be dreamin'
I want this dream to be real
I need this feelin'

I make my wish upon a star
And hope this night will last forever

Ain't nobody
Loves me better
Makes me happy
Makes me feel this way
Ain't nobody
Loves me better
Ain't nobody
Loves me better, than you

And first you put your arms around me
Then you put your charms around me
I can't resist this sweet surrender
Oh! My nights are warm and tender
We stare into each other's eyes
And what we see is no surprise
Got a feelin' most with treasure
And a love so deep we cannot measure

Ain't nobody
Loves me better
Makes me happy
Makes me feel this way
Ain't nobody
Loves me better
Ain't nobody
Loves me better

Ain't nobody
Loves me better
Makes me happy
Makes me feel this way
Ain't nobody
Loves me better
Ain't nobody
Loves me better

Ain't nobody
Loves me better
Makes me happy
Makes me feel this way
Ain't nobody
Loves me better
Ain't nobody
Loves me better

Ain't nobody
Loves me better
Makes me happy

I kad smo već kod starih hitova... Ne znam sjećaš li se ovog?

http://www.youtube.com/watch?feature=endscreen&v=F6pnzyfFi9w&NR=1

Ja se sjećam da smo prije, priiiiiije... pričali o tome, ali ne mogu da se sjetim šta. Možeš li ti? :)

I... ja bih se ljubila! :D Nije zabavno kad se razmaženom djetetu želja ne može ispuniti... Pf. I nije zabavno neljubiti se. Ne znam zašto se nismo više ljubili. :D

Uglavnom. Ne razumijem zašto je čitav svemir toliko nelogičan i zao. I čemu to spletkarenje, kao da je neka žena gore glavna. I kao da joj je jedina zanimacija - petljanje konaca nama.

I ne znam. Rekla sam, čemu sitnice? Ali da nema njih, bi li onda bile zamijenjene krupnim stvarima? Sigurno da bi. Ili vjerovatno. Ja ne želim krupne loše stvari. Ali, ne želim ni sitnice. Ne želim takve stvari, jer nemaju smisla. Ne razumijem zašto život jednostavno ne može biti samo lijep, i svaki dan da bude proljeće.

Iz knjigovodstva sam pala, znaš to. No, pustio je Draganu i Harisa. Otišla sam do razrednika da ga pitam šta se desilo, jesmo li to svi prošli? I rekao mi je; ''Svi osim tebe'', i nastavio da hoda. Jedva da se zadržao i dok sam ga to pitala. Ma i nije se zadržao, samo je dvije sekunde ostao na toj jednoj nozi, pa mi se učinilo kao da je stao. Ne znam zbog čega čovjek ne može ni da stane sa mnom. Zbog čega ne može da me pogleda? Niti jednom više od jednog pitanja nije htjeo da čuje. Razgovor da i ne spominjem. Šta sam kog đavla njemu uradila? Ni to ne razumijem... Nije da mi je stalo. Nema veze. Ma ni ne zamjeram mu. Nema veze kažem. Samo sam izgubljena. Nije mi on bitan, uopšte nije, a ljudi koji mi nisu bitni ne mogu da me iznerviraju. Ili bilo kako da dopru do mene sa bilo kakvim svojim mimikama i gestovima, i svime. Jednostavno, to sam prošla. Ili prerasla. Ili sam jednostavno navikla na to, jer se previše puta desilo. Kako god, to je moj plus. Jedna dobra strana i neka je.

Još jedna stvar. Sad koji dan ćemo mama i ja ići negdje ostaviti Lili i mačiće. Još su mali, ali ne možemo više sa njima. Pored onoga što svu kuću ukakiše i ispiškiše, Lili im svako jutro donosi zmiju. I bude u kuhinji. Ne smijemo ni da spomenemo ujaku. A Lili ćemo da ostavimo sa njima, jer će ionako morati da ide nekud. Kad odem/dođem. Mama će ići kod tetke i pokušaće tamo da radi, da pomogne tetki. Preuzeće gostionu-dvije i neku kuću što tetka čisti, da joj pomogne. A nema šanse da bi se ujak brinuo o Lili. Te još jedan razlog je što je uvijek problem jer mora hranu da joj kupuje. Kad je luda mačka. Neće da jede ništa 3-4. dana, ako nema one hrane iz konzerve. Duže od 4. dana nismo smjeli da je pustimo, niti da je gledamo tako kako ne jede. I dobro, šta možemo? Ionako se nisam htjela vezati za bilo koju iduću životinju koja dođe u kuću. Jednostavno, ne mogu više. Umorila sam se. Ali dobro, znaš mene. Nekako sam se uspjela i za nju vezati, ali malo sasvim. Nasprem onog kako je to obično bivalo, za ovo mogu reći i da se uopšte nimalo nisam vezala. I da mi je totalno svejedno i nebitno. Al' ne mogu baš tako.

Mislila sam danas da se potrudim oko maturskog, da mogu da odnesem sutra u školu. Ali nisam stigla. A kasnije sam samo htjela da sjednem i gledam Grey’s anatomy. Da se odmorim. Ali i to me je umorilo, napravili su glupi mjuzikl od epizode. Pa mi je bila dosadna. Eto, vjerovao ili ne, umorila me epizoda. Odgledala sam je samo da bi mama mogla duže da se igra. Inače ne bi. A bilo je naporno i za oči. Kad mi se slika svakih par minuta mutila, pa me i glava sada još više boli, nego inače.

I djed je opet pijan, naravno. Čitavu noć će da pada i čitavu noć će se ujak penjati i silaziti da galami na njega i... to.

Nekako sam umorna. Ali samo ne znam jesam li više psihički, ili fizički. Koža mi je totalno suha. Sva se ljušti. Laktovi su mi bijeli, mnogo se gole i boli me kad se oblačim i skidam. Oči me peku. Usne su mi ispucale, pogotovo krajevi su otišli, bojim se svakog idućeg zijevanja, jer kad zijevam imam osjećaj da se svaki put koža više rascijepi. Jedva tanjir sa jednom rukom držim. Voljela  bih da mogu samo spavati, ali ni to nisam u stanju. Ili bar više da spavam. Želim napokon da spavam, mirno.

Ne mogu više ni da se brinem, valjda mi zato nije ni stalo do knjigovodstva, niti ičega. Drago mi je što je škola završila i radije bih bila čoban, nego da dalje trošim vrijeme koje cijenim, na to.

Imam tup pogled, žedna sam i jedva pričam.

Eto...

''I'm so tired I can't sleep. Sit and drink pennyroyal tea...''

Kad sam ti se izjadala sada, nešto za tebe;

If I lay here
If I just lay here
would you lie with me and just forget the world?

I don't quite know
How to say
How I feel

Those three words
Are said too much
They're not enough

Snow patrol ''Chasing cars''

Ne mogu da nađem odgovarajuću sliku.

Glupost! Glupost! Glupost! Gotovo mogu reći da me nervira! Ma ne nervira, samo sam ljuta na sebe što se dajem takvim stvarima. Čemu prepirke oko nekih gotovo nebitnih stvari? A, eto. Znao ne znao, sad da znaš, sinoć sam bila... Ti si bio... I nisi se baš potrudio koliko si mogao, a niti ja nisam imala snage da budem vrckasta i luckata, i da glumatam da mi je oke... bilo šta.

A danas. Rekoh već - na sebe sam ljuta. Nema smisla. I ne razumijem, zašto smo sebični?

Vidi... Pošto ne mogu da pričam sve ovo večeras pred svojima, ovdje ću. Mariju njena mama danas opet izbacila. Jutros nije išla u školu, jer su se sinoć svađale i nije baš spavala. Žena je nije pustila da ide spavati!!! Morala je da sjedi u hodniku! Danas sam bila ispred kuće, sjedila i čitala neku knjigu. I bilo je sunca, pa sam kosu sušila, sa tom namjenom sam i sjela tu. I vidjela Mariju kako ide odozgo, bez širokog smijeha. I odmah sam znala. Dođe do mene, pitam je šta je bilo. Kaže mi: ''A mama...'' I bilo je dovoljno. Kažem joj da sjedne pored mene. Sjela je. I počela da priča. Nakon par riječi, zagrlila sam je i ona je mene. I počela je da plače. Onako kako je nisam nikad do sada vidjela i čula da tako plače. I ostale smo tako zagrljene minut, dva. Govorila sam joj da ne plače, da se smiri, pritisnula je uz sebe i poželila da joj bude bolje. Odmaknula se od mene i nastavila da priča. Uglavnom, svađa oko... svega skoro. Oko toga što je Marija ovakva ili onakva, što joj je rekla da se ne može pronaći, što želi da upiše fakultet. I sve mi je to pričala kroz plač i suze su samo išle jedna iza druge - one najkrupnije, najbolnije. I opet sam je zagrlila i stegnula još jače. I nekako je tješila... I ne znam šta sam sve još radila, samo da joj nekako pomognem. Kasnije se nekako smirivala, pa je opet kretalo, pa se stišavalo, pa pojačavalo, pa je držala tempo... U trenucima kada je bila bolje, pokušavala sam da se šalim na razno-razne načine, smo da se smije. Mislila sam da je htjela proći pored kuće, pa sam je malkice zezala oko toga, šalila sam se i bockala je u ruku. A ona je opet počela da plače, pa sam je opet zagrlila i rekla mi je kako nije htjela proći, nego se baš uputila meni i rekla je kako ona ima samo mene. I uvijek sam ja tu bila, za sve. I da ne zna gdje bi drugo pošla da me nema. Onda je otišla u ''Maxi'' sa ujakom i sa mnom. I kupili smo joj čokoladno mlijeko. Njoj i meni. Onda je otišla na hor. I opet došla do mene, te smo otišli tražiti joj prsten da kupi. Našli smo. I skoro je kući otišla. Otpratila sam je. Bojala se jako. Par puta mi je to ponovila. I rekla da će biti jaka i da neće pustiti mami da je večeras otjera, makar sjedila ispred kuće. Rećiće joj da nema kud da ide. Ali bitno je da ona zna da ima kod koga da dođe, uvijek. Za kraj sam je zagrlila, za sreću. I rekoh joj to. Ona mi se zahvalila, par puta. A meni bilo bezveze da se za to zahvaljuje. Rekoh joj i to. Ona se opet zahvali. Ponovih da ne treba, da to ne ide tako. Opet mi se zahvali. Nekako smo se rastale. Nekako sam pokušala da je ohrabrim. Valjda jesam. Valjda će biti sve oke.

Vidiš? I kako pored toga da se ne ljutim na sebe? Pomalo i na oboje. Pomalo. I voljela bih da možemo da obećamo jedno drugom da nikad nećemo oko sitnica praviti frku... Ali, voljela bih. Ne znam da li je to moguće. Kad ne vidim kako je to vrijedno ičega. A ne znam može li bez toga iko, pa čak i mi? Može li se? Reci mi.

''There's something to be said about a glass half full. About knowing when to say when. I think it's a floating line. A barometer of need and desire. It's entirely up to the individual. And depends on what's being poured. Sometimes all we want is a taste. Other times there's no such thing as enough, the glass is bottomless. And all we want, is more.''

''Speak the words I want to hear, to make my demons run. The door is locked now, but it's open if you're true. If you can understand the me, than I can understand the you. Lay beside me, under wicked sky. Through black of day, dark of night, we share this pair of lives.''