17/1/2007 - Prijatelj...
Upoznao sam ga na nacin koji ni danas ne mogu razumno da objasnim. Neko ce reci da je sanjanje identicnog sna, istu noc, kod osoba koje se ne poznaju, bila cista slucajnost, ali s obzirom na slozenost sna, i da takvo nesto nisam sanjao ni prije ni poslije, ne mogu da to prihvatim kao takvo.
Da, a krenulo je tako sto sam sanjao borbu sa Sotonom u samom jezgru planete Zemlje gdje je smjesten neki ogromni reaktor, kojim se sva Zemlja napaja energijom. Da, vodio sam borbu s njim koji je htio dici ga u vazduh, a s njim i citavu planetu Zemlju. Sjecam se i sada njegove snage, i na kraju moje nemoci, i one cuvene 00:00 na satu koji kaze da se "nema vise vremena za bilo sto", bljeska savrseno bijele svjetlosti, i kraja... Smrt...
Ispricam taj san jednome drugaru, dok smo se vracali iz skole (tada sam bio 4. razred gimnazije - tek upisao), a on ce meni smjeskajuci se: "Je l' ti to Milos pricao?" "Koji Milos?", i on ce meni: "To je onaj decko!" I tu skontam da ga se sjecam kao klinca, ali sam ga godinama skroz izgubio iz vida. I on meni tu isprica svoj-moj san, doslovno onako kako sam ga ja sanjao...
I krenemo da se druzimo, da razmjenjujemo kasete Metallice, Sepulture, Pearl Jama, i da provodimo dane i sate zajedno... Tako mjesecima... Nikada ni sa kim nisam bio u takvom skladu, misli, osjecanja, kao tada s njim. Ne bi nam dosadilo ni da provodemo citav dan zajedno. Nikada nisam imao vise toga da kazem, i nikada nisam imao vise toga da cujem, i nikada, nikada mi nije bilo dosadno s njim. Da je bio djevojka, mislim da bi bio ljubav moga zivota, ovako, bio mi je kao brat koga nikada nisam imao. Dio mene koji me je savrseno dopunjavao i koga znam da sam savrseno dopunjavao.
A onda, onda je doslo vrijeme da se odlucim sta zelim uciniti od svog zivota... I odem u Bg, upisem VTA na Zarkovu, Sluzba informatike. Znam, prije nego sto sam otputovao, na noc prije, otisao sam s njim na jedno uzvisenje iznad Nevesinja (cuveni Rovovi - dole se nekako uvijek ratovalo) i tu odnesemo kasetofon na baterije... I slusamo Ride the Lightning, pa onda promijenimo na Pepperse, jer ljeto jos uvijek nije proslo... "Znas kada umrem, zelim da mi pustite Fade to Black na sahrani. Da, bila bi to idealna sahrana, jos kada bi kisa padala..." Pogledam ga, i nasmijem se... Ne, nije me to zacudilo od njega, narocito ne, jer bih nekada i sam imao slicne tripove, ali me je zacudila ta njegova sigurnost, da cemo, ovamo neki "mi", to da ucinimo. Zasto ne bi on meni pustao nesto slicno, recimo "Child in Time"? Tu to prokomentarisem u stilu, da kao bilo bi idealno, a odem li ja prije, onda pustite mi, to i to, malo se nasalim, ali sve to dobro zapamtim...
I onda je dosao period kada se vise nismo vidjali svaki dan. Culi se jesmo, telefonom, pismima (kako mi nedostaju pisma, papirnata, s pisanim slovima, iz srca oblikovanim - ma ko da ih salje), ali spram nasih vidjanja, bilo je to dosta rijetko.
I onda dodjem nakon par mjeseci, opet u to Nevesinje (tada sam zivjeo tu - od '92. pa do 2002., zbog rata), i shvatim da se nesto promijenilo. Poceo je da se pije mnogo vise i mnogo cesce nego ranije. Poceo je i da pretjeruje sa travom, da eksperimentise s raznoraznim hemijama... Bio je s nekim drugim drustvom (s kojim sam istina, i sam bio dobar). Kada sam dosao, dakle, kuci, zatekao sam nekoga koga nisam ostavio kada sam otisao... Nekako sam osjetio da mu treba moja pomoc vise nego ikome do tada. Kao da je postao izgubljen. I bio sam sa njima, kao stariji brat, cuvao ih od "belaja" (policija dole bas i ne voli one koji se dugih kosa u pocijepanim farmericama "vucaraju" gradom).
I bio mi je brat, i dalje. I dalje smo se jako dobro razumjeli, ali kao da smo s jedne zajednicke tacke, krenuli na dvije razlicite strane. On putem Zlatoustog, ja putem Narcisa.
A onda sam presao u NS (dosta mi je bilo uniforme), a i on je taman tada upisao fax, takodje u NS-u... I odmah mu je sve krenulo kako ne treba. Prvu godinu smo bili, kao nekad, jako cesto zajedno i izlazili, pili, zezali se... A onda, (usudicu se da kazem, da znam razlog) pao je godinu, zbog jednog jedinog ispita, koji je tako tvrdoglavo htio da polozi, a kada ga je pao prva dva puta, vise nije smio izaci na nj (komisija). Kao da je izgubio samopouzdanje... Poceo je da pretjeruje i u picu, i u drogama... Nasao je neko drustvo, za koje je znao da je daleko ispod njegovog nivoa (ne volim da dijelim ljude i to nikada ne radim, ali sada moram - jer ga je to sve povuklo tamo gdje nije trebalo), drustvo narkomana i ovisnika o heroinu. Ne znam sta je sve koristio, vise nisam smio da ga pitam... Znam, da od osobe koja je bila jako fluentna u izrazavanju, procitala jako puno knjiga, javila se osoba koja nije mogla da sastavi slozenu recenicu, a da ne pocne
 da zamuckuje. Poceo je da se odusevljava Bukovskim, da zivi "njegovim" nacinom zivota, a mislim da bi i sam Bukovski mnogo vise pozavidjeo njemu, sta je sve tih mjeseci, godina radio...
A onda, preko noci, desilo se cudo... Moj Milos se zaljubio, nasao djevojku... Prestao da pije, pusi, koristi droge - tek o tome da ne govorim. Krenuo je u teretanu... Opet je bio on, onaj stari, iskonski on... Poceo da masta, da radi, da uci, polaze ispite... Da pise jako dobru prozu. Da mi se opet otkriva onakvim, kakav je nekada bio. Mojoj sreci nije bilo kraja... Istina, ta ljubav nije dugo potrajala (cura kada je vidjela koliki je uticaj imala na njega, sutnula ga je - koja to jos voli, cak i kada su u pitanju osobe tako bogatog duha i tako velikog srca, kakav je on bio). To ga je jako razocaralo, ali ga nije sprijecilo da nastavi dalje. Opet mu se vratio onaj djecacki osmijeh, optimizam. Obozavao sam ga - to je bio onaj "bludni sin", koji je mrtav bio i ozivjeo.
Nakon godinu dana, doslo je i ljeto 2004. Njegov rodjendan, i jedan sumnjiv razgovor s dvojicom njegovih "prijatelja"... Naime, Milos je tvrdio da mu je proslu noc neko stavio nesto u pice... Tu je kao konobar radio jedan njegov "prijatelj", tada ovisnik o heroinu (koji mu je jos uz to i dugovao neki novac)... Ovi su cutali... Napravio je sranje, polomio inventar te "supe" u koju je izasao (Geruda), trebao da plati neku odstetu (za sve to je tvrdio da mu je "napakovano")... Tada mi je postalo jasno, da stvari bas i nisu tako ciste, ili bar da ti njegovi "prijatelji" nisu toliko iskreni, a mislim da je to bilo i njemu jasno...
A onda... Onda je dosao 10. septembar... Spavao sam u krevetu, cuo sam kroz san telefon da zvoni... Marina ustaje i dodaje mi ga... Onako bunovan, kontam da je u pitanju broj gazdarice u stanu gdje je zivjeo... Cujem njen usplahiren glas, shvatam da nesto nije u redu, kontam, neko ju je orobio (to su joj uvijek bili najveci strahovi). Kada ono: "Aco, molim te, dodji ovamo... Milos je mrtav!" I sada me jeza hvata... Umro sam i ja... Jedan dio mene, zauvijek je nestao... Samo ga u snovima uspijevam ponovo ozivjeti. Istog onakvog, plave duge kose, iskrenog djecackog osmijeha... I bjese i sahrana... I ne bjese kisa, vec suncano vrijeme... I ne smjedoh da pustim Fade to Black, ali jednoga dana cu doci na groblje, sa playerom i jednu slusalicu cu gurnuti u zemlju, drugu ostaviti na svom uhu i ispuniti njegovu posmrtnu zelju. Nisam imao snage ni volje ni govor da odrzim, a tako ga je zasluzio... Kao da bi sve te rijeci bile sto suvise slabe da opisu sve ono sto sam imao da kazem, sto i kada bi ih pronasao, kao da bi ih bacio pred svinje... Zato mozda i pisem ovaj post... Ovo je moj svojevrsni govor, vama koji ga niste poznavali, pa zato i ne mozete imati te pogresne predrasude, tako karakteristicne za malu sredinu, kakva je ta dole, pa zato i mogu biti potpuno iskren...
Mozda vas zanima, kako je nastradao... Da, to sam propustio da kazem (malo su me sjecanja ponijela)... Pa, u toj Gerudi (jednom od rijetkih mjesta gdje nisam rado, htio s njim da izlazim), opet je popio, ovaj put, izgubio svijest i zaspao, a onda, kazu da se ugusio sopstvenom povrackom... Nalaz patologa je bio, da mu je u zelucu bilo svega i svacega... Od tada u meni zivi sumnja otkuda sve to... Ne mogu vise i ne zelim da sumnjam u njega (nekada se pitam koliko je bilo dobro sto sam ga uopste i kritikovao), ali sumnja u druge je ostala da zivi...
Od tada je proslo skoro dvije i po godine, ali ponor i dalje zjapi u meni, kao kakav duboki oziljak na srcu, u dusi, ali to je najmanje bitno. Mnoge stvari koje nekada kod njega nisam razumio, sada razumijem savrseno, i bar s te strane nikada nece prestati da zivi u meni i stavise, sa svakim dodatnim razumijevanjem, kao da uspijevam ispuniti taj dio praznine.

Prijatelju, siguran sam da sada uzivas slobodu, onu kojoj si nekada toliko tezio, zbog koje si toliko pljuvao po ustaljenim tabuima, zbog koje si ostao izuzet, usamljen i neshvacen, do kraja. Nikada nisi volio "lake puteve", "lake poene"... Nesto sam i ja od tebe naucio... Oprosti mi, do naseg susreta, to sto nisam bio onu noc sa tobom...
Brat si mi, bio i ostao, ali i vise od toga.
Pošalji komentar! :: Obavesti prijatelja !

17/1/2007 -
Poslao Anonimna
Premda si nesto od ovoga vec pricao, nisam mogla ni da naslutim koliko duboko seze... i prica i rana. Takvi ljudi su, na neki nacin, privilegija u nasim zivotima... jer nas nauce da volimo i coveka i zver... da se borimo, da cenimo, kritikujemo i prihvatamo... ali je istina i da, po pravilu, ne ostaju uvek u blizini. Verujem da si ono sto jesi (ili sto se makar meni cini da jesi) izmedju ostalog i zahvaljujuci tom prijateljstvu... ionako, malo, sasvim malo, bez mnogo prava na to... i ja sam mu zahvalna sto je bio, takav... deo tebe.

Permanent Link

17/1/2007 -
Poslao zvezdana
Procitala sam..., i sta reci osim da to uradis
"Znas kada umrem, zelim da mi pustite Fade to Black na sahrani. Da, bila bi to idealna sahrana, jos kada bi kisa padala..." Uradi to...

Permanent Link

17/1/2007 -
Poslao Wolfie
@Anonimna: Ovakav, kakav god da sam, svakako imam na mnogo toga da mu zahvalim.

@Zvezdana: Ako Bog da.

Permanent Link

18/1/2007 -
Poslao yin
Pocinejm da citam po ko zna koji put i odustajem...ova kombinacija slova i pozadine me ubi...bilo kako bilo..pozdrav

Permanent Link

18/1/2007 -
Poslao Omid
Jednom pomislih kao se Svijet nalazi u velikoj konfuziji. Negdje u daljini čula sam nekoga tko je rekao "Slučajno". Slučajno je tako predvidljiv i dosadan odgovor. I smislih u kakvoj bi Svijet konfuziji bio da se sve događa baš slučajno, kao neki random. Jako mi je žao što si podnio gubitak drugog dijela sebe..A pjesma? Pa učinit ćeš to, naravno! :*

Permanent Link

18/1/2007 -
Poslao Wolfie
@Yin: Pozz, Yin.

@Omid: Ne vjerujem u slucajnosti, ali isto tako, ni u sudbinu... Hvala, Omid!

Permanent Link

O meni

Zapisi s puta traganja za putem

Poslednje napisano
Meni
Kalendar

Prijatelji
Linkovi


    Entry 14 od19
    Prethodna strana | Sledeća