Napomena:

Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima, samo je iskorištena kao dobar i inspirativan materijal, i ništa više od toga.

Autor

Za Marinu K. i Marinu Č., jednu koja mi je pokazala kako izgleda biti voljen i drugu koja mi je pokazala šta znači nekoga voljeti.

Divne ste obje, svaka na svoj uzajamno suprotan način.

Cvijet

     Znao je da će jednom doći i taj trenutak. Već satima je ležao zagledan u sitnu grbu farbe na plafonu, pokušavajući u sebi još jednom da nađe makar i trunku nade, koja bi ga natjerala, da još jednom uloži sebe u nešto što je već odavno umrlo.

“Rekla sam ti da ćeš biti veoma ponosan zbog svega što si učinio. Pomiri se sa činjenicom, da nas više nema i da nas nikada više neće biti. Imao si priliku da izgladiš stvar, ali sve što si uspio da postigneš, to je da me opet otjeraš od sebe, istim starim greškama...”, osmijeh mu je prelazio preko usana dok su mu kroz glavu još jednom prolazile njene riječi od prije četiri dana.

Da, znao je, opet je samo on kriv. Opet je on bio taj koji je morao sve sam da izgladi, bez i najmanjeg napora s njene strane i bez prava i na jednu grešku. Kada bi se neka i potkrala, bila bi trajno urezana u njenu savršenu memoriju, bez mogućnosti ispravke. Pitao se gdje je nestala ona divna, romantična, emotivna djevojka koju je volio?

Znao je dobro šta je bilo... Još jedan živi dokaz Ničeovoj tvrdnji da u svakoj ženi žive rob i tiranin. Nakon prvih par mjeseci njihove veze, dok je još bio, čvrst i nepopustljiv u svojim stavovima, osjetio je kod nje promjenu koju je želio da izbjegne: počela je da mu povlađuje. Nije htio da ima roba kraj sebe. Htio ju je slobodnu, a ne ukalupnjenu prema njegovim željama i interesovanjima. Postajao je stoga tolerantniji iz dana u dan, i ne samo to, počeo je da joj ugađa kao nijednoj do tada, da sve svoje obaveze, posao, slobodno vrijeme, druženje prilagođava toj vezi. Počeo je da gubi svoj identitet. Bio je rob ljubavi i ma koliko se trudio otrgnuti od svega, osjećao je da je suviše kasno. Popustio je jednom i dalje više nije bilo povratka. Tiranin u njoj je zaživio, a tiranina može zbaciti samo revolucija. Znao je - njegova revolucija, bila bi njihov kraj, a on to nije želio. I trpio je, nadao se da će se stvari promijeniti, ali ona nije bila svjesna kamo to sve vodi. Zaboravljala je koliko on zapravo cijeni slobodu, a cijenio ju je koliko i ljubav. Jednoga dana, ma koliko se trudio da to izbjegne, revolucija je postala neizbježna.

Rekao joj je sve, čak i više nego što je mislio. Nazvao ju je između ostalog sebičnom, egocentričnom i nesvjesnom toga što čini svojim egoizmom. Na trenutak je uživao u svom trijumfu nad samim sobom. Sloboda je još jednom trijumfovala nad životom u agoniji. Ne, nije htio kraj, htio je samo da joj otvori oči, htio je slobodu za oboje, ali udvoje, htio je, ali “ako rob i može postati tiranin, tiranin će radije umrijeti, nego se vratiti u ropstvo”. To je bila njegova dopuna Ničeu.

Ne da nije imala razumijevanja, već se samoproglasila za nepogriješivo božanstvo, svu krivicu prebacujući na njega, bez imalo samokritičnosti. Mjesecima se trudio da to božanstvo spusti na zemlju, ili da sebe uzdigne do njegovih visina. Ponekada bi napravio neki pomak, i opet bi počeo da je obasipa pažnjom, nakon bilo kakvog i najmanjeg znaka ohrabrenja s njene strane. Znao je da ako želi da je osvoji treba da se ponaša sasvim drugačije, ali više nije htio da folira, niti da robuje na bilo koji način. Vjerovao je u njih, vjerovao je da je ona ta prava, da će razumjeti njegove napore na pravi način. Međutim, sve je bilo uzalud. Razgovor od prije nekoliko dana, prvi put ga je ostavio bez i najmanje nade. Osjećao se izgubljeno. Nadao se da će proći, ali iz dana u dan, bivalo je samo još gore. Zvao ju je telefonom, da pokuša još jednom da iznudi iz njenih usta par riječi koje bi ga vratile u život. Nije se javljala.

“To baš liči na nju” smješkao se, “Ah, prokleti idealista. Ko je ikada volio na ovaj način, kao ja nju, razumjeće ovo što ću da uradim, što slijedi. Ko nije, sažaljevaće me, ili ismijavati kao budalu, neuračunljivog ludaka, ali da li sam ikada brinuo o onome šta drugi misle i govore? Da, jesam, ali samo kada su u pitanju osobe do kojih mi je stalo. Njih nekolicina. Kada bude čula šta je bilo, zahvaliće Bogu, što ipak ništa nije imala sa mnom na kraju, jer ko želi da živi sa potencijalnim samoubicom kraj sebe?” Gorko se nasmijao, gurajući cijev CZ99 u usta. “Ovih 9mm će napraviti sasvim pristojnu rupu na ovoj ludoj glavi. Iz ove blizine metak će prosto raznijeti lobanju i pola ovog nekada precijenjenog mozga rasuti po savršeno bijelom zidu ove moje sobe. Koliko sam samo knjiga pročitao u njoj, odgledao filmova, spremio ispita, koliko puta spavao sa djevojkom? Ali čemu sve to? Hermafrodit ne može da živi bez svoje druge polovine, bar ne nakon što je jednom nađe, a zatim ostane bez nje. Zauvijek. Bože, kako ovo boli... ne mogu više...”

Dok je povlačio obarač, kroz glavu mu prođoše riječi s početka pjesme The Mission, od Queensryche-a: “Bless me father for I’ve sinned.”, kada glavni junak takođe ispaljuje sebi metak u glavu. Očekujući svakog momenta nalet blažene vječne svjetlosti, ili mraka, prođe mu još nešto kroz glavu. U momentu je sklonio cijev iz usta i odmahnuo glavom: “a ne, ne na ovaj način. Imam još jedno iznenađenje za nju, na kom će mi biti zahvalna, jednoga dana...”

Zatim je otišao u kuhinju i spremio sebi večeru.

***

Kada se probudio sunce je već bilo visoko na nebu. Na brzinu se istuširao, odradio par serija sklekova i trbušnjaka i shvatio da je ovih par mjeseci nemarnosti za svoju kondiciju, ipak ostavilo traga na njemu. Napravio je sok od svježeg voća, a zatim doručkovao.

“Život stvarno zna biti lijep. Da sam imao nekoliko ovakvih dana prije par mjeseci, možda danas…” a onda odbaci misli kao što vuk otresa sitne pahulje snijega sa svoga krzna. “Da, ovo je bio dan vuka, dan kada je zvijer odnijela pobjedu nad čovjekom. Prošlost više ne postoji. Nema više ponižavanja, nema više izvinjavanja. Samo još par stvari koje moraju da se odrade“, nasmijao se, a zatim krenuo iz stana ka parkingu.

Znao je, čeka ga nekoliko sati vožnje, prelazak preko državne granice, ali to već odavno nije predstavljalo nikakav problem. “Što bi bio i danas?“

Sjeo je u kola i pustio njemu najdraži album, Load od Metallice. Krenula je Ain’t My Bitch. Nasmijao se posmatrajući se u retrovizoru i odmahnuo glavom…

Šetao je njenim gradom, zviždučući nešto što je moglo biti Kondorov let, ali i Stairway to Heaven. Uživao je u zracima zalazećeg sunca.

Zima je ove godine bila više nego blaga. Desetak stepeni Celzijusa sredinom januara, bilo je sasvim dovoljno da obuče svoju omiljenu proljetnu jaknu od tanke izvrnute kože.

Znao je da će je zateći u stanu, baš kao što je to znao kada je prvi put došao kod nje, sasvim nenajavljen da joj izjavi svoju ljubav. “Kakav je to dan bio. Prosto savršen. Nezaboravan. Hm, baš kao i ovaj danas...”

Pritisnuo je zvonce na vratima, jednom, na par sekundi. Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Uvijek je zvonio tako. Zatim se uklonio od špijunke.

Tišina. Na momenat je pomislio da ga njegov osjećaj ipak vara, a onda su se čuli koraci niz hodnik. Prepoznao ih je - dugi elegantni mačkasti koraci. Bila je to ona. Kod vrata su utihnuli. Znao je - sada gleda kroz špijunku i pita se ko li se to igra s njom - neki manijak, razbojnik, stari prijatelj, a onda se začu okretanje ključa u bravi i vrata se odškrinuše. Dok su se još otvarala, gurnuo je svoju nogu u otvor, kako bi spriječio njen pokušaj da mu ih zalupi ispred nosa. Znao je, reza jeste bila na svom mjestu, ali to je najmanji problem sad.

- Ti!? - vrisnula je, na trenutak se zbunila, ali se brzo pribrala. Upravo stavlja novu masku, sprema se za novi napad.

-  Jesam li ti rekla da više ne dolaziš, da me ne proganjaš!? Šta više želiš od mene?

-  Za početak da me pustiš unutra. S nekim stvarima se ne mogu pomiriti, dok ih ne riješim lice u lice s tobom. Dosta mi je bilo telefoniranja, ignorisanja svih mojih SMS-ova, mailova, pisama. Želim jedan iskren razgovor, oči u oči!

-  Nemaš šta da tražiš ovdje! Sve sam ti već rekla, sklanjaj nogu! Zvaću policiju!

-  Slobodno. Šta čekaš? - dok je u sebi mislio: “to sve vrijeme čekam, ali nisi glupa da tek tako lako prepustis otvorena vrata meni. Reza bi popustila u trenutku, a da vičeš na hodniku to sigurno još dugo nećeš htjeti. Znam dobro koliko ne želiš da privlačiš pažnju susjeda.”

-  Šta hoćeš kog vraga? Odjebi od mene i ostavi me već jednom na miru! Shvati, mi smo mrtvi, gotovi! Finitto!

- Ovo zbog čega sam došao nema samo veze s nama. Došao sam da popričamo pomalo o svemu. Mislim da znam i gdje leži tvoj problem kada je ljubav u pitanju. Dakle, pustićeš me unutra, ili ćemo da nastavimo sa scenama na hodniku? Možda uskoro privučemo i publiku za ovaj naš šou.

- Ja nemam problema kada je ljubav u pitanju. Jedina osoba ovdje s takvim problemima si očigledno ti.

- “Too much love will kill you, just as sure as none at all”, što bi rekao Freddie. U suštini, i tvoj i moj problem vezani su za istu stvar.

Njen pogled je bio hladan, suzdržan. Znao je, da kao i ranije, ta hladnoća može momentalno da se pretvori u neopisivu toplinu, u najljepši pogled koji mu je neko uputio, pogled pun ljubavi, pogled koji ga je osvojio, jednom zauvijek. “Samo, ovaj put, to se ipak neće desiti. Na žalost...”

- Dopusti da pritvorim vrata i otpustim rezu. Ako misliš da ćeš nešto ovim razgovorom promijeniti kod mene, grdno se varaš. Muka mi je od svega, ali ako će tebi time biti lakše, onda olakšaj si dušu - njen glas je bio prezriv, pun omalovažavanja, ali to ga više nije pogađalo.

“A i kako ne bi bio takav. Što je viši cilj kom čovjek iskreno teži, to su grane na koje je spreman da se za nj sroza, niže. A ovo jeste bio najviši cilj koji sam sebi postavio. Koliko sam se samo ponizio zbog ove ljubavi, to niko nikada za nju nije uradio. Naravno, griješio sam sa svim tim izlivima emocija, ali kad sam jednom krenuo s tim, dalje više nisam mogao da se zaustavim. A volio sam je, Bože.” Izvukao je nogu. Samo je vrh cipele ostavio uglavljen između vrata i praga, za svaki slučaj.

Lanac je zazveckao. Čuo je njene korake kako nestaju niz hodnik. Gurnuo je vrata i ušao unutra.

“Sve je ostalo isto”, pomisli osvrćući se i posmatrajući Asterixa, njenog crnog mačka koji mu se baš kao i nekada davno umiljavao oko nogu predući, uzdignutog repa. “Divna životinja, ali ipak, životinja koju mrzim. Životinja koju moraš tući da bi te voljela.”

Tu je bila i saksija s velikim filadendronom, par njenih štiklica, isti ormar za obuću, uzani tepih koji se protezao hodnikom, na čijem je kraju, s desne strane bila njena omiljena soba u koju je upravo ulazila. Zatvorio je ulazna vrata, zaključao ih, a onda krenuo za njom.

                                         ***

(to be continued)