Gledam ga... Posmatram ga kao narkoman svoj omiljeni narkotik s kog se tek skinuo...

Pratim ga od samoga Root-a: /mnt/nfs/public/music/AG misc/Pink Floyd/The Wall

Znam kamo vodi... Još uvijek se sjećam napada histerije na kom bi mi i Bob Geldof pozavidjeo, i bacanja stolica i riječi koje je istrpjela i opet ostala, nakratko. Sjećam se i onih drugih napada, kojih se još manje rado sjećam i beskrajnog zurenja u sopstvenu otupjelost...

I volim da čujem:

"So, ya thought ya, might like too, go to the show...
To feel the warm thrill of confusion, that space kadet glow...
Tell me is something eluding you sunshine, is this not what you expected to see?
If you wanna find out what's behind these cold eyes,
You just have to claw your way through this disguise...",

... ali ne volim svoj me(n)talni opsjednuti glas kada to počnem da pjevam... Ne volim ga sada... Obožavam ga kada sve krene...

I da, upravo kreće, "In the Flesh"...

Crvi... Kreću crvi, da grickaju da cvrče na plamenu u koji uskaču te proklete slijepe tvrdoglava kamikaze dok ga guše svojim pepelom.

Znam, uskoro će "Thin ice", pa "Mother"...

I kada osjetim tu prokletu prazninu uz "Empty Spaces", znam, krenuće "One of my Turns", kojim ću unistiti i posljednju nadu, koja će mi tako biti potrebna, dok budem molio "Don't Leave Me Now", dok se budem opraštao uz "Goodbye Cruel World", i posljednjim atomom snage vikao pokusavajući da se osvijestim sa "Hey You", nešto što niko neće čuti... Ne, ovaj put...

"If you should go skating, on the thin ice of the mod life,
 Dragging behind you the silent reproach, of a million tear stained eyes,
 Don't be surprised when crack in the ice,
 Appears under your feet...
 You slip out of your depth and out your mind,
 With your fear flowing out behind you,
 As you claw the thin ice..."

I pitaću se "Is there anybody out there", a znaću - there is and there 'll be "nobody home"...

A onda... onda će doći dugo čekano, pogrešno tumačeno i neopravdano precijenjeno "Comfortably Numb" stanje, i nakon svega, uvjeravaću sebe da je to savršenstvo, nirvana, izgubljenost u beskrajnoj bezosjećajnosti za bilo šta, za bilo koga... I zid... I zid iz koga sam toliko želio da pobjegnem, koji sam toliko želio da srusim, čak i po cijenu totalne i beskrajne samoce, I TAJ ZID cu po prvi put osjetiti kao jebenu sigurnost, nadam se, samo na kratko, samo dotle dok se zgađen ne okrenem samome sebi i sagledam u ogledalu taj pogled izgubljen u usvojenim pravilima igre...

I kada krene "Run Like Hell", znam, zamoliću jednu ličnost, onu koja će morati sve ovo da preživi, samo jedno:

"Dodaj mi tu gorku pilulu,
 Da sperem licemjernu sladunjavost,
 Svih lažnih osmijeha,
 Svih toplih sebi dovoljnih pogleda,
 Da sperem sa sebe dodire,
 Svih širokogrudih dobrotvora,
 Ogrezlih u sopstvenoj dobroti,
 U krvi duša,
 Raskomadanih TIM dobročiniteljskim očnjacima.
 Dodaj mi pilulu i odlazi,
 Hod po žici bio je isuviše dug."

 
I srušiću zid, još jednom...

I srušiću jos jedan svijet, do kraja, rasuti ga u prah, spaliti ga do temelja...

A zatim, raspet između Nade i Stvarno Ničega, s posljednjim tonom iz "Outside the Wall", proklinjući svoj optimizam, krenuću da čekam... i čekaću i čekaću i čekaću vjetar koji je uvijek dolazio... Vjetar što će razvijati i oduvati svu pogan nataloženu od leševa pogrešnih želja, sujete, od svih crva što su uspjeli u svojoj namjeri, a zatim crkli u pustinji Stvarno Ničega, a ja sam ih, ipak nadživjeo... I znam, i to ce biti nesto, dok slušam i čekam i slušam i čekam i uživam u svom narkotiku i slušam i znam...

"... one of my turns coming on..."