(Za AnaM i sve one koji su juce ocekivali nesto vise od mog posta :)) )

 1. Ne znam da mi je zivot ista do sada pruzio "na tacni". Vjerujem da je za to zasluzan sam moj "pocetak". Iako su svi doktori savjetovali mojoj majci da abortira, posto se trudnoca jako iskomplikovala i nisu joj davali neke velike sanse, ona je rizikovala svoj zivot i eto, uz puno srece, donijela me na ovaj svijet i hvala Bogu, prezivjela.
   Naravno, ne moram da posebno opisujem kako sam zbog svega toga bio jako bolesljivo dijete, bar prvih nekoliko godina. Ali i jako tvrdoglavo, naviklo da se bori za svaki udah vazduha na ovome svijetu, ali i da ga voli, cijeni i pokusava da razumije.
   I danas, duboko u sebi osjecam, da moram da opravdam tu priliku koja mi je data - moram da opravdam zivot.
  
2. U ranim svojim godinama, odrastao sam u jako nesredjenim porodicnim odnosima. Otac i majka su zivljeli u istoj kuci s ocevim roditeljima. Otac je skoro svako vece provodio u kafani, a majka i baka (koju sam volio cini mi se kao i majku, skoro) su bar koliko se ja svojih 3-4 godine sjecam skoro svako vece vodile "pravi mali rat". Znam da su me vodile u kafanu skoro svako vece da oca izvlacim odatle. Znam da mi je ljepse bilo u kafani sa pijanim ocem, po kojoj su letjele case, nego u kuci po kojoj su letjele tegle i flase, pa su onda morale da izvlace i mene odatle, zajedno sa starim.
   Znam da mi je baka svaki dan, dok su tata i mama bili na poslu pricala kako je nesretna i navodila svoje razloge, ponekada me cak tjerajuci da mrzim svoju majku. A onda bi sa posla dolazila majka, i plakala kako ona vise ne moze da zivi tako, jer je u toj kuci samo zbog mog oca i mene, a njega nema jer je opet u kafani. I ja bih onda volio majku i molio je da ipak ne ide, da me ne napusta, jer ja zelim da ostanem sa tatom.
   Da, u svom tom haosu, pijani otac mi je bio jedina cvrsta stijena, jedini kamen oslonca. Imao je autoritet, cak i tako pijan. Autoritet ljubavi.
   Iako se pijan i tukao i probleme po kafanama pravio, nikada majku udario nije. To je mogao samo jer ju je voljeo, a da je voljela i ona njega, govori to da osim sto je sve pretrpjela i ostala, danas imaju savrsen brak. Prosto takav da mi predstavlja uzor, zbog kog bar kada je ljubav u pitanju,  i dan-danas sam idealista i vjerujem u onu pravu. Pravu zbog koje vrijedi istrpljeti i za koju se vrijedi boriti.
   Ipak, da se vratim na nesredjenu porodicnu situaciju... Na svu srecu, kada sam imao oko 6 godina, uskoro je majka ponovo zatrudnila, sa mojom sestrom. Ovoga puta, hvala Bogu, imala je lak porodjaj. Otac je prestao piti, cak i pusiti, i odjednom je citava nasa porodica utonula u jedan miran period... Ipak, prave moje borbe, tek slijede...
     
3. Naucio sam da citam sa neke 3.5 godine. Ali ne da citam - da sricem slovo po slovo, vec da citam tecno. I svi su me odmah vidjeli kao nekog "wunderkinda". Narocito sto sam bio dosta pametno dijete (nekada se salim da je s godinama moja inteligencija samo opadala, a ludost rasla ).  Pjevao sam jako lijepo, crtao, a o matematici i ljubavi prema prirodnim naukama i da ne pricam. Bio sam jako radoznao, komunikativan i otvoren, i hiperaktivan, nadasve. Nekako mi je sve islo, ukljucujuci i sportove. Znam, da sam roditelje na muke stavljao svojim pitanjima. Obozavao sam astronomiju jos kao klinac. Kada sam cuo, da "tamo negdje postoje neka sunca i planete" i da zvijezde nisu samo puste svijetle tacke na nebu, kada sam gledajuci "Zvjezdane staze" i "Ratove zvijezda", "shvatio" da su te planete i zvijezde koje se "prikazuju" tu, zapravo "te" planete i zvijezde, u meni se rodila tolika ljubav prema tim "svijetovima", ali i prema nauci i tehnici, da mi je jos od moje 7. godine majka govorila: "Ti ces biti moj astronom",  i prenosila mi svoje znanje o planetama, satelitima, zvijezdama... Obozavam je i dan-danas zbog toga. I dan-danas, ljubav prema astronomiji i astrofizici je tolika, da se potajno nadam, da cu jednoga dana, upisati astrofiziku i zavrsiti taj fakultet. :))
   Zbog sve te svoje svestranosti, imao sam u pocetku dosta "neprijatelja" medju svojim muskim drustvom, ali iskreno, djevojcice su me jako voljele, pa je mozda tu bilo i njihove sujete i zavisti. Mada, iako nisam osjecao da je to sto neke stvari ucim, kapiram, brze i bolje od drugih, nesto posebno, sve te borbe sa ostalim djecacima, samo su me tjerale da budem bolji od svih - bilo sta da radim. Ako je to fudbal, morao sam biti najbolji, ako je to trkanje biciklima, takodje. Ako je nauka, umjetnost, pjevanje, tek tu nisam imao takmaca. Vremenom je "biti najbolji", postalo mjerilo mene kao osobe. Sve dok nisam upisao VTA (Vojno-tehnicka akademija, Sluzba informatike). Tada, prvi ispit - Matematika I, i zbog nekoliko nepredjenih oblasti, ispadne da je maksimalna ocjena na tom ispitu mogla biti 9, a za one koji zele 10, trebali su ici na ETF, da bi vanredno polagali tih nekoliko oblasti. Znam da sam tada razmisljao: "Pa, jos uvijek sam najbolji, vidim da niko ni sa ETF-a nije polozio taj ispit sa 10 (pratio sam liste) a s druge strane, pa i 9 je kao i 10, uostalom, prva mi je ocjena." I naravno, obmanjivao sam sebe, a znam da je to bio samo zov Zlatoustog - onoga sanjara, vjecitog izazivaca, ljencine, koji je tom prilikom osjetio da je konacno dobio priliku. I nisam otisao na ETF da polazem za 10. I znam, to je bio pocetak moga kraja "kao najboljeg". I iskreno, danas se pitam, gdje bih bio danas da tada to nisam uradio? Da sam zavrsio faks sa 10,00? Mislim da znam, ali to je vec nesto sto prevazilazi ovu tacku 3.
   Zbog svega postignutog, do tada, bio sam jako sujetan i gord. Covjek bez slabosti. Sposoban da izadje na kraj sa svim problemima i da ostvari sve sto pozeli. Nepobjedivi ratnik, uvijek u pokretu, zeljan novih saznanja... A opet, duboko u sebi, duboko duboko, nezadovoljan i nesretan... I usamljen... Sve dok Zlatousti nije "stafetu" mog zivota uzeo u svoje ruke...
   
4. Inace, oduvijek sam znao da se zaljubim brzo, ali da volim jako dugo. Ipak, srednja skola ce ostati upamcena kao presedan. Za citave 4 godine, nisam se zaljubio. Mislio sam da sam mozda gay, ali opet, nisu me privlacili ni muskarci. Istina, je da se iza svega toga krilo jedno razocarenje u 8. razredu osnovne, zbog koga nisam mogao da se zaljubim. Jednostavno, zene su za mene postale niza rasa. Prezirao sam ih, mrzio. Gadile su mi se sa svojom tolikom hormonskom zavisnoscu, sa svojim ovozemaljskim zeljama. Da, opet je moja gordost bila kriva, moj povrijedjeni ponos, moja sujeta. Govorio sam kako zena nikada ne moze shvatiti muskarca kao sto to moze muskarac, da je previse prizemna. U potpunosti sam opravdavao Spartance i njihove biseksualne odnose, ophodjenje prema zenama kao prema majkama njihove djece, a ne kao prema predmetima ljubavi, a jos manje obozavanja!
   A onda, uskoro je doslo do nekih stvari koje su trajno izmijenile moj zivot.
   Upoznao sam jednu djevojku, koja je bila ta dugo trazena polovina, ali ipak nije... Bila je to cisto platonska ljubav, koja se nikada nije ostvarila.
   A onda, upoznao sam drugu djevojku, koja je bila ta dugo trazena polovina, i s njom u svojoj 22. godini prvi put osjetio slast orgazma. Da, dobro me citate - PRVI PUT!!! A onda je uslijedila druga krajnost. S djevojkom, koja je uskoro dosla poslije nje, zivjeo sam skoro kao u braku. Soba do sobe u stud. domu. Njena cimerka nikada tu... Ne moram ni da pisem na sta je to licilo. Pune tri i po godine.
   Poslije toga, opet druga krajnost - raskinuo sam s njom, zbog jedne djevojke koju sam upoznao preko neta... Bila je to prva i jedina moja virtuelna veza.
   Da, znam, sklon sam krajnostima...
   Danas, danas postoji jedna djevojka kojoj sam pokusao par puta prici, ali eto, bas nisam imao priliku... Za to vrijeme, pokusavam na nekim pijankama, zurkama, naci nesto vrijedno, nesto sto ce mi odvuci misli od nje... I dok se pijan ljubim i 'vatam s njima, a ona mi prolazi kroz misli, osjecam se kao da varam sve sto mi je sveto kada je ljubav u pitanju. S druge strane, u posljednjih par mjeseci, nesto bas imam srece sa zenama, i shvatate vec da ponekada, nije lako odoljeti. Ipak, time se ne opravdavam, stavise.

5. Sa 6 godina sam dvije noci zaredom plakao po par sati zato sto cu umrijeti. Vidim ja - najprije je umro jedan komsija, pa zatim drugi. Dobro bili su stari, ali isto tako je i pokojna baka govorila da se sjeca onoga sto je bilo prije 50-60 godina, kao da je bilo juce. Rezonovao sam: "Dakle, vec koliko sutra i ja cu biti star i umrijecu!?" Shvatio sam da mora da zivot jako brzo prolazi. I plakao sam, jer i pored svih teskoca i nesredjene situacije, kao i sva djeca, voljeo sam zivot. Onda mi je pokojna baba pricala o Bogu, ali s druge strane, pokojni djed je bio teski ateista: "Da Bog postoji ne bi dopustio da toliki Srbi 1941. budu baceni u jame! Zene i djeca!" I da, u meni je jos od tih najranijih dana, rasla jos jedna, teza borba u meni. Izmedju smisla i besmisla postojanja.  Nekako sam se pomirio sa sudbinom i da me nece biti, bilo da Bog postoji, ili ne. Ali ta borba oko postojanja Boga, trajala je sigurno narednih 15 godina. Onda sam u jednom trenutku shvatio da prosto ZNAM da Bog postoji. Sto nekim svojim filozofskim dokazivanjima o postojanju nematerijalnog, sto brojnim molitvama, koje su djelovale nemoguce, a koje su ostale uslisene, sto brojnim neposrednim primjerima. Danas to jednostavno znam, ali iskreno, nije uvijek u redu, ni da se prica o tome.
   Danasnji moj zivot je jedna borba. Borba poput borbi koju vodi sigurno svako od nas. Majka me je naucila kako se boriti za nesto za sta vjerujes da je prava stvar. Njena vjera me je donijela na ovaj svijet. Otac je iz korijena promijenio svoj zivot iz ljubavi prema porodici. Naucio sam da se borim za ono sto smatram da je vrijedno, sa zivotom i time sto on nosi.

    I sada, borim se sa samim sobom, ali nakon sto sam neke stvari rascistio sa samim sobom, moram priznati da je ta borba postala dosta laksa.

    Ipak, znam sebe, jako dobro, ako postane previse laka, onda cu opet zakomplikovati svoj zivot, dovoljno da mi ne bude dosadno. Postaviti novi izazov pred sebe i opet probuditi svoju gordost, nakon sto ga savladam, pa se opet boriti s njom, plasim se... Ali o tim komplikovanjima svoga zivota, ne bi stalo ni u mnogo vise tacaka od ovih 5, pa cu se zaustaviti, upravo ovdje - iza sljedece tacke.

PS Prozivam Foxy, Purplemoon, Omid, Yin i Zvjezdicu i NARAVNO - TALENTOVANO LENJ (oprosti mi prijatelju - ne bi te odavno, pa zaboravih) i CECU (ni tebe ne bi odavno :)) )