Univerzum se zamišljeno počeška po dvadesetak milijardi zemaljskih godina starom tjemenu.
"Hm... Kako da objasnim tim bićima što sebe nazivaju inteligentnim da sam se od silnih godina poceo da skupljam, vracam u početnu singularnost još od svoje pedesete."

"Vrijeme leti", uzviknu dječak dok je bacao sat preko zgrade.

"Biće bolje da ćutim. Mozda i pronađu način da pobjegnu, ma koliko to Tvorac da negira, govoreći da nemaju kamo. Prošli put im to zamalo nije pošlo za brodom. Posljednjim gravitonom snage sam ih vratio k sebi. A onda... Hm, možda upravo tih stotinjak tona bi mi falilo za novi Big Bang? Ah, ta tvrdoglava bića što sebe smatraju inteligentnim...", vrtio je stari Univerzum supermasivnom crnom rupom zamišljeno.

"Vrijeme leti", mjauknu ćoravi crni mačak dok se izležavao na haubi duplo starijeg “fiata” momenat prije nego što će ga teški ručni časovnik pogoditi u glavu i izbiti mu jedino oko na koje je još nešto vidio. "Uistinu", zaškripa Fiat pakosno se cereći.

"Šta je to uopšte vrijeme?", zapita se Univerzum slušajući usklike sa svemirskog broda združenih nihilističkih snaga, koji je polako prelazio njegovu granicu.

"Pobijedili smo prostor-vrijeme. Živjelo vječno ništavilo", nazdravi kapetan broda "Ništavilo" svečano podižući pehar uronjen u žućkasto-zelenu pseudopodu a zatim eksirajući par stotina litara šmek-podrig-krečine napravljene spiranjem trbuhobolnih lišajeva, vrelim kiselim kišama s cetvrte planete Hamala. Nekoliko desetina najnihilističkijih duša Univerzuma uzviknu: "Živjelo" dižući uvis šape, pipke, krake, sa peharima različitih oblika i veličina, ali istog sadržaja. "Živjelo", reče i Buda, krotkim glasom, dižući uvis Sveti Gral.

"Da li je vrijeme pokretač promjena, ili njihova posljedica?", pitao se tužno Univerzum skupljen u ogromnu crnu rupu, pokušavajući ovaj put jednim filozofskim monologom da se zatvori u početnu singularnost.

I dok su jedni plovili “Ništavilom”, kroz Ništavilo, a drugi se trudili da od Ništavila stvore Neštavilo, Vrijeme je sa svojim vječitim saputnikom, Promjenom, uživalo u zasluženom, eonima čekanom odmoru, dodirujući Prostor samo onoliko, koliko je potrebno da osjete da uživanje traje.

"Mozda se i vratimo jednom", reče Vrijeme.
"Jedino ako nihilisti u svom putu kroz Ništavilo nalete opet na onu crnu rupu gdje tamniči Univerzum," odvrati Promjena.
"Misliš da će se to desiti."
"Stani da vidim šta kaže vjerovatnoća... Hmm... Da, nekada... U beskonačnosti... Ha ha ha! "
"Što znači, da imamo čitavu vječnost samo za nas", nasmija se Vrijeme šeretski joj namigujući.
"Naravno, dušo...", odvrati Promjena mazno.

I Vrijeme i Promjena padoše u zagrljaj jedno drugom, u naletu eonima potiskivane strasti, gubeći nevinost daleko od očiju javnosti!
I tu se začela Beskonačnost...

Tek što se rodila, pojela je i Vrijeme i Promjenu, a zatim u obijesti i vjerovatnoćom određenom sudbinom, šutnula Ništavilo kao kliker u Crnu Rupu...

Univerzum se prenu, štucnu iznenađen, a zatim žedan od tolikog čekanja, ispi Beskonačnost u jednom gutljaju, skvrči se do Prvobitnog Singulariteta i eksplodira od Sreće.

28.02.2007. god.