Tacno prije 15 godina, 24. novembra 1991., jedna od najkontroverznijih licnosti rock, a kasnije i pop scene, napustila je ovaj svijet. Naravno, rijec je o nekome ko nije ostavljao ravnodusnim nikoga ko je iole nesto znao o njemu, ili o muzici uopste - Freddie-u Mercury-u. Upravo zbog toga, ovaj moj post ce biti malo vise lican, a manje objektivan, jer suhoparne cinjenice lako se mogu naci na Internetu... Najveca greska koju mogu da ucinim kada se tek smuvam s djevojkom (a koju skoro uvijek cinim :))) ), je to da joj spomenem da mi je Freddie otvorio vidike. :))) (I onda pomislite ono sto vecina njih pomisli kada me prenerazeno pogledaju!:))) ) Istina je da sam odrastao uz Queen, i da sam zahvaljujuci tom bendu zavolio rock jos od malih nogu, a kasnije i metal, jazz, blues i kako to vec ide... Znam kako sam kao klinac skakao u nekom svom "plesu" uz Radio Ga-Ga, You Don't Fool Me, Another One Bytes The Dust i mnoge druge... Naravno, bilo je tu i drugih bandova, ali nekako je Queen onaj koga se sjetim jako cesto kada se prisjetim suncanih dana moga djetinjstva, tih sretnih dana (prije nego sto smo se s pocetka devedesetih izgubili u opstem ludilu)... A onda sam jednom (mozda sam tek krenuo u skolu) na TV-u gledao neki film i bila je prica o dvojici homoseksualaca. Kada sam pitao starog "sta to oni rade", a on mi odgovorio "to su ti sine pederi", shvatio sam da to bas i nije normalno ponasanje za jednog muskarca! Naravno, kao jako radoznalo dijete, poceo sam da se raspitujem sta to sve znaci i ono sto sam saznao, izazvalo je ogromno gadjenje prema pederima u meni (koje me, hvala Bogu jos uvijek drzi, tako da - pederi odbijte :D:D:D )! Medjutim, ubrzo nakon toga, jedan rodjak mi je dok sam skakao uz Queen ispred TV-a rekao da je Freddie peder!!!!!!!! Najprije nisam vjerovao, a onda sam presao u izvjesno stanje soka - STA, ZAR ON!?!?!? Znam da je taj sok dugo trajao... Mozda me drzi i dan-danas negdje duboko u podsvijesti, ali tada je to bilo nesto sto je dirnulo tamo gdje sam citav zivot bio jako tanak - u moju ljubav prema muzici... Bilo kako bilo, ljubav prema muzici, postovanje koje sam gajio prema Freddie-u, a koje se tada granicilo sa idolopokonstvom, kao i spoznaja da je on (recimo, prema sopstvenom opredjeljenju, da ne kazem "bolesti" :)) posljednje sto bih u tom trenutku pozeljeo, pomogli su mi da u zivotu pristupam stvarima sa mnogo manje predrasuda nego do tada, bilo da je u pitanju nacionalnost, boja koze, ili stvar licnih uvjerenja (ili mozda poremecaj licnosti)... Pomoglo mi je da ljude vise pokusavam shvatiti i razumjeti, a mnogo manje osudjivati, a osuditi nekoga prije nego sto mu das priliku da objasni (a kamoli da se pokusas staviti u njegovu kozu), na ovim nasim prostorima je vise nego uobicajeno, morate priznati. Iz tih razloga Freddie-u dugujem mnogo sta. Kako sva ova divna polja muzike u kojima zaista uzivam (jeste da trenutno slusam Paradise Lost, ali nema smisla da se ponavljam, zar ne ;)) ), tako i svu toleranciju koja mi je danas na raspolaganju kada je u pitanju covjek sa svojom kulturom, shvatanjima, ubjedjenjima i mnostvom stvari koje ne moze i ne treba mijenjati, a zbog kojih postaje predmet etiketiranja, pa cak i zrtva, kako u mentalnoj tako i u fizickoj stvarnosti, upravo zbog onih koji nikada nisu pokusali da razumiju... Zbog svega toga: Freddie, I owe you so much... ... thank you... ... and... rest in peace...
|
Permanent Link