***

     -  Pa, da čujem šta mi imaš reći. Moram kasnije da se vidim sa Irenom i nemam baš vremena za bacanje – ponovo je bila drska, baš kao i uvijek, ili tačnije otkako je prvi put pljunuo na svoj ponos.

Sjedila je na dvosjedu prekrštajući noge u svojim savršeno skrojenim trapericama. Gore je imala bijelu majicu do iznad pupka. On se zavalio na fotelju naslonivši zglob desne noge, preko lijevog koljena.

-   Vjeruješ li u reinkarnaciju?

-   Otkud sad to? Mislila sam da si kršćanin.

-  Ja sam ti jako liberalan hriščanin, kao što znaš, koji je sinoć imao trenutak prosvjetljenja – nasmijao se – sjećaš li se šta onaj šamanski horoskop kaže da si bila u prošlom životu?

-  Neki sudija, ili tako što. Da, i šta onda? Kakve veze to ima s tobom i sa mnom? - nasmijala se posmatrajući ga kao nekog ko nema pojma šta govori. Počela je da se zabavlja, još jednom je držala konce igre u svojim rukama. Ili je bar tako mislila.

-  Zapravo zapisničar, ali to i nije tako bitno. Sjećaš li se šta je bilo s tvojim ženama?

Izraz čuđenja pređe preko njenog lica.

- Ti mene zajebavaš? To je najobičniji jebeni horoskop!

- Naravno da ne, ozbiljan sam kao nikada u životu. Dvije si otrovala, što nikada nije dokazano, a treća se ubila, objesivši se, zar ne?

-  Ok, imaš sreće onda što između nas ništa nije bilo. Sada možeš lijepo, sretan i zadovoljan da se okreneš na petama i napustiš moj stan. Mislila sam da ćeš imati nešto pametnije da kažeš.

“Da, naravno. Mislila si da ću da klečim, molim, zvijezde s neba ti skidam. Da ću dozvoliti da još jednom uživaš u laskanju, dok ti se sve ne zgadi, a onda ćeš da me šutneš, vježbajući još jednom ulogu nedodirljive princeze, čiji se princ još nije rodio.”

-   Možda, ali ako se pitaš zašto ti se u ljubavi događa to što ti se već događa, zašto ne možeš da vjeruješ nijednom muškarcu, zašto imaš posla samo sa kretenima - “od kojih sam prvi ja”, pomisli - mislim da odgovor leži u tome, da još nisi okajala grijehe iz svog prošlog života - bio je savršeno ozbiljan.

-   Znaš, ti si lud. Ali stvarno, luđi nego što sam mislila. Nemam više šta s tobom da pričam. Molim te, izađi! Nekada je bilo zadovoljstvo pričati s tobom, ovo sada nema nikakvog smisla.

Imao je utisak da ona prosto osjeća da nešto nije sasvim u redu. “Intuitivna mala, nema šta.”

Ustao je iz fotelje.

- Upravo krećem, ali prije toga dužan sam da ti učinim jednu malu uslugu. Bićeš mi zahvalna na njoj, jednoga dana.

Dok je ovo govorio, iza leđa je lagano izvukao CZ99 i otkočio ga.

Nijemo ga je posmatrala razrogačenih očiju.

- Šta...? - glas joj je drhtao, dok je jedva čujno izustila tu riječ. Ma koliko da mu je nekada govorila da bi najradije bila mrtva, da joj njen život ništa ne znači, znao je da ga cijeni mnogo više nego on svoj.

-  Ništa, došao sam da ti olakšam dušu. Biraj kuda želiš da ti metak prođe. Kroz čelo?

Dok je to govorio nišanio je njeno čelo.

-  Kroz lijevo oko? – cijev skliznu naniže i udesno.

-  Desno? – pomjeri pištolj horizontalnim pokretom nalijevo – Ili možda kroz srce?

- Gdje god hoćeš. Meni je svejedno – izusti hladno, okrećući glavu od pištolja. Ponovo je povratila samokontrolu.

“Mudra mala, dobro blefira. Da ima posla s nekim drugim, možda bi joj čak i pošlo za rukom. Šteta što nije svjesna da sve njene igre odavno znam i da se često volim praviti da ih ne primjećujem.”

Odglumio je momenat neodlučnosti, zbunjenosti i naravno njena reakcija je odmah uslijedila.

- Što je bilo? Što čekaš? Hajde, učini mi uslugu! Riješi me već jednom bijede! Ili možda ne smiješ? Možda si samo tipična muška kukavica! Moćna šovinistička svinja s pištoljem u ruci!

Znao je - sada očekuje šamar s njegove strane, napad bijesa u kom bi skroz zaboravio na oružje. Ah, tako ga loše poznaje. Nasmijao se, podigao cijev pištolja i naslonio je sebi na čelo.

“Još jedan trenutak spoznaje”, pomisli.

-  Ko zna? Možda želim samo da shvatiš neke stvari, možda želim da te loša karma prati i iz ovoga života - reče praveći sitne krugove pomoću cijevi pištolja po svojoj sljepočnici.

Ćutala je i okrenula je glavu od njega ignorišući ga.

“Znam. Sada misli da sve ovo radim samo da bih privukao njenu pažnju. Da će biti dovoljno samo da okrene glavu i prestane obraćati pažnju na ovo malo dijete prekoputa sebe, pa će njemu sve to ubrzo da dosadi. Sada je skoro sigurna da joj više ne prijeti nikakva opasnost. Ali skoro... Ipak osjećam njen strah, i pored te savršene maske nezainteresovanosti.”

Posegnuo je lijevom rukom u džep, vadeći prigušivač iz njega. Dok ga je stavljao na cijev, ona je lagano trgla glavu prema njemu, iznenađena tim nepoznatim zvukom.

- Sonja, bićeš mi zahvalna na ovome.

Dok su im se pogledi susretali, dok je u njenom hvatao izraz iznenađenja, straha i nevjerice, povlačio je obarač. Prvi metak je prošao kroz njenu sljepoočnicu zabacujući joj glavu unazad i raznoseći dijelove mozga i komadiće lobanje po njenom kožnom dvosjedu i zidu iza njega. Stao je iznad nje, a zatim drugi metak ispalio ravno u njeno srce.

Posmatrao ju je.

-  Još samo treba dva puta da te ubijem u nekim od tvojih narednih života. Uzeću grijehove s tvoje duše. Biću tvoj anđeo čuvar i anđeo osvetnik u isti mah. Onaj koji će ti donijeti sreću, jednoga dana...

Sva sreća pa je za ovu njihovu vezu malo ko znao s njene strane, mislio je, a on je ionako već odavno bio precrtana stavka u njenom životu, na koju se nerado vraćala. Ona o njemu ovih mjeseci, sigurno nije pričala, niti pretjerano razmišljala. Uostalom, on je za sve njene drugarice koje su nekada davno i znale za njega, bio sam virtuelni lik sa svojim nickname-om, vjerovatno već sasvim zaboravljen.

Posmatrao ju je još par minuta. Ovako mrtva, otvorenih očiju, imala je blago začuđen, skoro nedužan izraz lica, poput anđela. Spustio je poljubac na njene, još uvijek tople usne.

***

Stajao je po strani dok se gomila ljudi na groblju polako razilazila. Bila je donekle u pravu, rekavši da kad umre nikome neće nedostajati, niti će ko za njom suzu pustiti. Na onaj svijet ju je ispratila svega šačica ljudi – najbliža rodbina i par prijatelja.

Sačekao je da ostane sam na groblju, a onda se lagano uputio ka njenom grobu. U desnoj ruci je nosio bijeli anturijum, cvijet koji joj je nekada davno obećao donijeti na njenu sahranu.

Kleknuo je kraj svježe humke. Nisu stigli da joj naprave grobnicu. Njena smrt je, svakako, bila iznenađenje za sve. Spustio je cvijet na svježe iskopanu zemlju, između dva vijenca.

- Nekome ipak nedostaješ – rekao je teškim promuklim glasom, a dvije suze su pale kraj velike bijele latice anturijuma. Zario je lijevu šaku duboko u humku, kao da još jednom želi da je dodirne, pomiluje za laku noć.

Znao je, moraće još dva puta ovakvim cvijetom da ukrasi njene grobove. Bio je to njegov zavjet dat njihovoj ljubavi.

- Imaću snage za to – glas mu je ovaj put bio hladan i nepokolebljiv.

Izvukao je šaku iz vlažne zemlje, prinio je nosu, a zatim obrisao o travu.

Ispravio se i nečujnim korakom uputio prema zapadnoj kapiji groblja, dok se zubato zimsko sunce poput pečata razlivalo na crvenom ravnom horizontu.

Novi Sad,

06.02.2006.god.