Već godinu dana mi se dešava da sjednem naveče na terasu, zagledam se u vedro ili oblačno nebo, i započnem monolog sa: "U ovoj noći..." i kako ga započnem, tako ga i završim, stihom od tri riječi ugušene spoznajom, da iako sam imao šta da kazem, rekao sam one prve noći kada su se te riječi otele sa usana. Poslije toga, mjesecima nisam imao šta, ili nisam znao šta da kazem i pleo sam misli i snove po nebu, kroz sjajne rupice provlačio niti, i gledao kako ih vjetrovi kidaju...
Uvijek je nešto nedostajalo da kompletira tkanje. Međutim, sinoć sam po prvi put vidio vjetrove uhvaćene u Našu mrežu i shvatio, da su to prsti anđela koji kidaju svako tkanje koje u sebi ima i najmanje sjenki, ali i divlji mustanzi koje smo morali ukrotiti, jer jedino na njihovim leđima možemo odjahati u divljine što odišu ljubavlju, slobodom i srećom, nepomutnom. Svim onim što za nas želim...
I sinoć sam i dao oduška sebi da priznam neke stvari, a kako i ne bih kada nakon toliko vremena ne gazim više olovnim koracima, po beskrajnim ulicama, već lebdim na krilima našim po paperjastim oblacima, zahvaljujući tebi, zahvaljujući svim znacima što su nas doveli u zagrljaj jedno drugom... I tako sam htio da podijelim te misli s tobom u trenucima dok su nastajale, ali izgleda da smo morali sačekati današnji dan... Ali šta je jedan dan, jedna noć, spram svih onih proteklih godina i beskrajnih noći i spram svih narednih koje sa tobom želim, maleno moje:

"Od momenta kada si ušla u moj život, znam, neću moći da te pustim iz njega, nikada. Mogu samo zagrljaj svoj pretvoriti u jedno beskrajno nebo, ali u njemu ćeš ostati vječno. A ušla si na njegova vrata lakše nego spoznaja da vazduh postoji. Dala si smisao mome putu, kada sam mislio da ću umoran stati i sjesti kraj njega, čekajući samo da prođe vrijeme. Digla si me iz pepela kada sam mislio da ću se rasuti po ledenoj praznini i učinila me življim nego što sam to godinama bio. Življim nego sto sam mislio da ću ikada moći da budem. Ti si moj anđeo, ti si sve ono što sam mislio da nikada zaslužiti neću i sve ono što sam ikada imao hrabrosti da sanjam. Čista u svojoj ljubavi, iskrena u svojoj namjeri, oživljavaš u meni čistotu prve ljubavi, za koju sam sumnjao da sam ponovo sposoban. Oh, volim te kako se voli PRVI PUT. Sanjam da te privinem uz svoje grudi da osjetiš kako su sada lake, dok se nadimaju mirisima ljubavi. Da osjetimo kako je sve jednostavno i lijepo, kako su olovne godine zauvijek ostale daleko iza nas, kao oblačak rastjeran plavetnilom ljubavi naše. Da osjetiš kako ću nas čuvati kao što se čuva život najmilijeg, jer od Nas milijeg mi nema. Po prvi put, osjećam toplinu od koje mi utroba izgara, toplinu koja mi govori da znam, da sam siguran, da konačno sve one godine imaju smisla. Da se jedno more moralo isplakati da bi se obale naše spojile. Da su se svi oni uzdasi morali uzdići kako bi nas oduvali u susret jedno drugome. Da su se i vatra i trnje morali proći kako bismo prepoznali prave riječi i znali ih reći. Da se i užarena pustinja morala preći kako bismo našli oazu našu. A oaza naša, danas je čitava Vaseljena koju osjećam u sebi, svaki put kada udahnem misleći na tebe. Želim da te zagrlim i nikada te ne pustim. Da te volim kao što se voli život i ono što mu smisao daje, jer drugačije ne samo da ne mogu, jer sve manje bi bilo nedovoljno i nedostojno onog što mi značiš. Želim da našu sreću čuvam, dok stasava i jača, za vječnost. Po prvi put to mogu da obećam. Po prvi put to i obećajem. Ljubim te, dušo, svim srcem, svom snagom svojom i nosim te u svakoj misli svojoj..."

Hehehe, odgovaram na prozivku Ariel, pa da na nastavimo sa igrom! ;)))

Gurnula mi je sliku medju sklopljene sake, da ne budem sam dok zuto lisce prekriva humku pod kojom sam se skrio, ispod lipovog drveta... Znam, dogodine ce me opet okusiti, dok joj caj donosi poznate mirise, otapa ruz svojim poljupcima, igra se njenim jezikom i silazi topao niz zdrijelo...

Malo vam je mracno sve ovo??? 

Onda upalite neonku!!! ;))


Prozivam: Foxy, Lilith, Mawenu, Zaratustru, AnaM, Lazy, Tamaru, Mistichnu, Purplemoon, odbjeglu Omid (ako se nekada vrati), a kljucne rijeci su:

Trebam te, previše...

Ili samo trebam nekoga... Ili ne trebam nikoga, ali svega mi je previše...
Ili, kome uopšte treba pokvarena roba za jednokratnu upotrebu?
I opet mi je previše...
I polomio bih tišinu ovog staklenog neba, kada se ne bi obrušilo na mene...
Kopao bih ponovo po sebi, ali se plašim da ništa dobro niti lijepo nije ostalo...
Biraj: rizik i vjerovatno razočarenje, ili neodređenost nade koja je vjerovatno neopravdana?
Želiš da vidiš trulež i buđ? Želiš da vidiš đubre i gnoj?
Želis da zasadiš nešto tu, možda, nadajući se da će iznići nešto lijepo iz toga?
Nešto što svi vole: mirisno i šareno, slatko i veselo, odvratno u svojoj naivnosti i tupo u svojoj nevinosti?

Ne, nisam naučio da dugujem...

Polomiću tišinu i kopaću po sebi...
I krvav, dok mi još staklo viri iz mesa, iz grla, iz oka, pokloniću ti najslađe đubre sazrilo samo za tebe.

Gledam ga... Posmatram ga kao narkoman svoj omiljeni narkotik s kog se tek skinuo...

Pratim ga od samoga Root-a: /mnt/nfs/public/music/AG misc/Pink Floyd/The Wall

Znam kamo vodi... Još uvijek se sjećam napada histerije na kom bi mi i Bob Geldof pozavidjeo, i bacanja stolica i riječi koje je istrpjela i opet ostala, nakratko. Sjećam se i onih drugih napada, kojih se još manje rado sjećam i beskrajnog zurenja u sopstvenu otupjelost...

I volim da čujem:

"So, ya thought ya, might like too, go to the show...
To feel the warm thrill of confusion, that space kadet glow...
Tell me is something eluding you sunshine, is this not what you expected to see?
If you wanna find out what's behind these cold eyes,
You just have to claw your way through this disguise...",

... ali ne volim svoj me(n)talni opsjednuti glas kada to počnem da pjevam... Ne volim ga sada... Obožavam ga kada sve krene...

I da, upravo kreće, "In the Flesh"...

Crvi... Kreću crvi, da grickaju da cvrče na plamenu u koji uskaču te proklete slijepe tvrdoglava kamikaze dok ga guše svojim pepelom.

Znam, uskoro će "Thin ice", pa "Mother"...

I kada osjetim tu prokletu prazninu uz "Empty Spaces", znam, krenuće "One of my Turns", kojim ću unistiti i posljednju nadu, koja će mi tako biti potrebna, dok budem molio "Don't Leave Me Now", dok se budem opraštao uz "Goodbye Cruel World", i posljednjim atomom snage vikao pokusavajući da se osvijestim sa "Hey You", nešto što niko neće čuti... Ne, ovaj put...

"If you should go skating, on the thin ice of the mod life,
 Dragging behind you the silent reproach, of a million tear stained eyes,
 Don't be surprised when crack in the ice,
 Appears under your feet...
 You slip out of your depth and out your mind,
 With your fear flowing out behind you,
 As you claw the thin ice..."

I pitaću se "Is there anybody out there", a znaću - there is and there 'll be "nobody home"...

A onda... onda će doći dugo čekano, pogrešno tumačeno i neopravdano precijenjeno "Comfortably Numb" stanje, i nakon svega, uvjeravaću sebe da je to savršenstvo, nirvana, izgubljenost u beskrajnoj bezosjećajnosti za bilo šta, za bilo koga... I zid... I zid iz koga sam toliko želio da pobjegnem, koji sam toliko želio da srusim, čak i po cijenu totalne i beskrajne samoce, I TAJ ZID cu po prvi put osjetiti kao jebenu sigurnost, nadam se, samo na kratko, samo dotle dok se zgađen ne okrenem samome sebi i sagledam u ogledalu taj pogled izgubljen u usvojenim pravilima igre...

I kada krene "Run Like Hell", znam, zamoliću jednu ličnost, onu koja će morati sve ovo da preživi, samo jedno:

"Dodaj mi tu gorku pilulu,
 Da sperem licemjernu sladunjavost,
 Svih lažnih osmijeha,
 Svih toplih sebi dovoljnih pogleda,
 Da sperem sa sebe dodire,
 Svih širokogrudih dobrotvora,
 Ogrezlih u sopstvenoj dobroti,
 U krvi duša,
 Raskomadanih TIM dobročiniteljskim očnjacima.
 Dodaj mi pilulu i odlazi,
 Hod po žici bio je isuviše dug."

 
I srušiću zid, još jednom...

I srušiću jos jedan svijet, do kraja, rasuti ga u prah, spaliti ga do temelja...

A zatim, raspet između Nade i Stvarno Ničega, s posljednjim tonom iz "Outside the Wall", proklinjući svoj optimizam, krenuću da čekam... i čekaću i čekaću i čekaću vjetar koji je uvijek dolazio... Vjetar što će razvijati i oduvati svu pogan nataloženu od leševa pogrešnih želja, sujete, od svih crva što su uspjeli u svojoj namjeri, a zatim crkli u pustinji Stvarno Ničega, a ja sam ih, ipak nadživjeo... I znam, i to ce biti nesto, dok slušam i čekam i slušam i čekam i uživam u svom narkotiku i slušam i znam...

"... one of my turns coming on..."

Univerzum se zamišljeno počeška po dvadesetak milijardi zemaljskih godina starom tjemenu.
"Hm... Kako da objasnim tim bićima što sebe nazivaju inteligentnim da sam se od silnih godina poceo da skupljam, vracam u početnu singularnost još od svoje pedesete."

"Vrijeme leti", uzviknu dječak dok je bacao sat preko zgrade.

"Biće bolje da ćutim. Mozda i pronađu način da pobjegnu, ma koliko to Tvorac da negira, govoreći da nemaju kamo. Prošli put im to zamalo nije pošlo za brodom. Posljednjim gravitonom snage sam ih vratio k sebi. A onda... Hm, možda upravo tih stotinjak tona bi mi falilo za novi Big Bang? Ah, ta tvrdoglava bića što sebe smatraju inteligentnim...", vrtio je stari Univerzum supermasivnom crnom rupom zamišljeno.

"Vrijeme leti", mjauknu ćoravi crni mačak dok se izležavao na haubi duplo starijeg “fiata” momenat prije nego što će ga teški ručni časovnik pogoditi u glavu i izbiti mu jedino oko na koje je još nešto vidio. "Uistinu", zaškripa Fiat pakosno se cereći.

"Šta je to uopšte vrijeme?", zapita se Univerzum slušajući usklike sa svemirskog broda združenih nihilističkih snaga, koji je polako prelazio njegovu granicu.

"Pobijedili smo prostor-vrijeme. Živjelo vječno ništavilo", nazdravi kapetan broda "Ništavilo" svečano podižući pehar uronjen u žućkasto-zelenu pseudopodu a zatim eksirajući par stotina litara šmek-podrig-krečine napravljene spiranjem trbuhobolnih lišajeva, vrelim kiselim kišama s cetvrte planete Hamala. Nekoliko desetina najnihilističkijih duša Univerzuma uzviknu: "Živjelo" dižući uvis šape, pipke, krake, sa peharima različitih oblika i veličina, ali istog sadržaja. "Živjelo", reče i Buda, krotkim glasom, dižući uvis Sveti Gral.

"Da li je vrijeme pokretač promjena, ili njihova posljedica?", pitao se tužno Univerzum skupljen u ogromnu crnu rupu, pokušavajući ovaj put jednim filozofskim monologom da se zatvori u početnu singularnost.

I dok su jedni plovili “Ništavilom”, kroz Ništavilo, a drugi se trudili da od Ništavila stvore Neštavilo, Vrijeme je sa svojim vječitim saputnikom, Promjenom, uživalo u zasluženom, eonima čekanom odmoru, dodirujući Prostor samo onoliko, koliko je potrebno da osjete da uživanje traje.

"Mozda se i vratimo jednom", reče Vrijeme.
"Jedino ako nihilisti u svom putu kroz Ništavilo nalete opet na onu crnu rupu gdje tamniči Univerzum," odvrati Promjena.
"Misliš da će se to desiti."
"Stani da vidim šta kaže vjerovatnoća... Hmm... Da, nekada... U beskonačnosti... Ha ha ha! "
"Što znači, da imamo čitavu vječnost samo za nas", nasmija se Vrijeme šeretski joj namigujući.
"Naravno, dušo...", odvrati Promjena mazno.

I Vrijeme i Promjena padoše u zagrljaj jedno drugom, u naletu eonima potiskivane strasti, gubeći nevinost daleko od očiju javnosti!
I tu se začela Beskonačnost...

Tek što se rodila, pojela je i Vrijeme i Promjenu, a zatim u obijesti i vjerovatnoćom određenom sudbinom, šutnula Ništavilo kao kliker u Crnu Rupu...

Univerzum se prenu, štucnu iznenađen, a zatim žedan od tolikog čekanja, ispi Beskonačnost u jednom gutljaju, skvrči se do Prvobitnog Singulariteta i eksplodira od Sreće.

28.02.2007. god.

Napomena:

Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima, samo je iskorištena kao dobar i inspirativan materijal, i ništa više od toga.

Autor

Za Marinu K. i Marinu Č., jednu koja mi je pokazala kako izgleda biti voljen i drugu koja mi je pokazala šta znači nekoga voljeti.

Divne ste obje, svaka na svoj uzajamno suprotan način.

Cvijet

     Znao je da će jednom doći i taj trenutak. Već satima je ležao zagledan u sitnu grbu farbe na plafonu, pokušavajući u sebi još jednom da nađe makar i trunku nade, koja bi ga natjerala, da još jednom uloži sebe u nešto što je već odavno umrlo.

“Rekla sam ti da ćeš biti veoma ponosan zbog svega što si učinio. Pomiri se sa činjenicom, da nas više nema i da nas nikada više neće biti. Imao si priliku da izgladiš stvar, ali sve što si uspio da postigneš, to je da me opet otjeraš od sebe, istim starim greškama...”, osmijeh mu je prelazio preko usana dok su mu kroz glavu još jednom prolazile njene riječi od prije četiri dana.

Da, znao je, opet je samo on kriv. Opet je on bio taj koji je morao sve sam da izgladi, bez i najmanjeg napora s njene strane i bez prava i na jednu grešku. Kada bi se neka i potkrala, bila bi trajno urezana u njenu savršenu memoriju, bez mogućnosti ispravke. Pitao se gdje je nestala ona divna, romantična, emotivna djevojka koju je volio?

Znao je dobro šta je bilo... Još jedan živi dokaz Ničeovoj tvrdnji da u svakoj ženi žive rob i tiranin. Nakon prvih par mjeseci njihove veze, dok je još bio, čvrst i nepopustljiv u svojim stavovima, osjetio je kod nje promjenu koju je želio da izbjegne: počela je da mu povlađuje. Nije htio da ima roba kraj sebe. Htio ju je slobodnu, a ne ukalupnjenu prema njegovim željama i interesovanjima. Postajao je stoga tolerantniji iz dana u dan, i ne samo to, počeo je da joj ugađa kao nijednoj do tada, da sve svoje obaveze, posao, slobodno vrijeme, druženje prilagođava toj vezi. Počeo je da gubi svoj identitet. Bio je rob ljubavi i ma koliko se trudio otrgnuti od svega, osjećao je da je suviše kasno. Popustio je jednom i dalje više nije bilo povratka. Tiranin u njoj je zaživio, a tiranina može zbaciti samo revolucija. Znao je - njegova revolucija, bila bi njihov kraj, a on to nije želio. I trpio je, nadao se da će se stvari promijeniti, ali ona nije bila svjesna kamo to sve vodi. Zaboravljala je koliko on zapravo cijeni slobodu, a cijenio ju je koliko i ljubav. Jednoga dana, ma koliko se trudio da to izbjegne, revolucija je postala neizbježna.

Rekao joj je sve, čak i više nego što je mislio. Nazvao ju je između ostalog sebičnom, egocentričnom i nesvjesnom toga što čini svojim egoizmom. Na trenutak je uživao u svom trijumfu nad samim sobom. Sloboda je još jednom trijumfovala nad životom u agoniji. Ne, nije htio kraj, htio je samo da joj otvori oči, htio je slobodu za oboje, ali udvoje, htio je, ali “ako rob i može postati tiranin, tiranin će radije umrijeti, nego se vratiti u ropstvo”. To je bila njegova dopuna Ničeu.

Ne da nije imala razumijevanja, već se samoproglasila za nepogriješivo božanstvo, svu krivicu prebacujući na njega, bez imalo samokritičnosti. Mjesecima se trudio da to božanstvo spusti na zemlju, ili da sebe uzdigne do njegovih visina. Ponekada bi napravio neki pomak, i opet bi počeo da je obasipa pažnjom, nakon bilo kakvog i najmanjeg znaka ohrabrenja s njene strane. Znao je da ako želi da je osvoji treba da se ponaša sasvim drugačije, ali više nije htio da folira, niti da robuje na bilo koji način. Vjerovao je u njih, vjerovao je da je ona ta prava, da će razumjeti njegove napore na pravi način. Međutim, sve je bilo uzalud. Razgovor od prije nekoliko dana, prvi put ga je ostavio bez i najmanje nade. Osjećao se izgubljeno. Nadao se da će proći, ali iz dana u dan, bivalo je samo još gore. Zvao ju je telefonom, da pokuša još jednom da iznudi iz njenih usta par riječi koje bi ga vratile u život. Nije se javljala.

“To baš liči na nju” smješkao se, “Ah, prokleti idealista. Ko je ikada volio na ovaj način, kao ja nju, razumjeće ovo što ću da uradim, što slijedi. Ko nije, sažaljevaće me, ili ismijavati kao budalu, neuračunljivog ludaka, ali da li sam ikada brinuo o onome šta drugi misle i govore? Da, jesam, ali samo kada su u pitanju osobe do kojih mi je stalo. Njih nekolicina. Kada bude čula šta je bilo, zahvaliće Bogu, što ipak ništa nije imala sa mnom na kraju, jer ko želi da živi sa potencijalnim samoubicom kraj sebe?” Gorko se nasmijao, gurajući cijev CZ99 u usta. “Ovih 9mm će napraviti sasvim pristojnu rupu na ovoj ludoj glavi. Iz ove blizine metak će prosto raznijeti lobanju i pola ovog nekada precijenjenog mozga rasuti po savršeno bijelom zidu ove moje sobe. Koliko sam samo knjiga pročitao u njoj, odgledao filmova, spremio ispita, koliko puta spavao sa djevojkom? Ali čemu sve to? Hermafrodit ne može da živi bez svoje druge polovine, bar ne nakon što je jednom nađe, a zatim ostane bez nje. Zauvijek. Bože, kako ovo boli... ne mogu više...”

Dok je povlačio obarač, kroz glavu mu prođoše riječi s početka pjesme The Mission, od Queensryche-a: “Bless me father for I’ve sinned.”, kada glavni junak takođe ispaljuje sebi metak u glavu. Očekujući svakog momenta nalet blažene vječne svjetlosti, ili mraka, prođe mu još nešto kroz glavu. U momentu je sklonio cijev iz usta i odmahnuo glavom: “a ne, ne na ovaj način. Imam još jedno iznenađenje za nju, na kom će mi biti zahvalna, jednoga dana...”

Zatim je otišao u kuhinju i spremio sebi večeru.

***

Kada se probudio sunce je već bilo visoko na nebu. Na brzinu se istuširao, odradio par serija sklekova i trbušnjaka i shvatio da je ovih par mjeseci nemarnosti za svoju kondiciju, ipak ostavilo traga na njemu. Napravio je sok od svježeg voća, a zatim doručkovao.

“Život stvarno zna biti lijep. Da sam imao nekoliko ovakvih dana prije par mjeseci, možda danas…” a onda odbaci misli kao što vuk otresa sitne pahulje snijega sa svoga krzna. “Da, ovo je bio dan vuka, dan kada je zvijer odnijela pobjedu nad čovjekom. Prošlost više ne postoji. Nema više ponižavanja, nema više izvinjavanja. Samo još par stvari koje moraju da se odrade“, nasmijao se, a zatim krenuo iz stana ka parkingu.

Znao je, čeka ga nekoliko sati vožnje, prelazak preko državne granice, ali to već odavno nije predstavljalo nikakav problem. “Što bi bio i danas?“

Sjeo je u kola i pustio njemu najdraži album, Load od Metallice. Krenula je Ain’t My Bitch. Nasmijao se posmatrajući se u retrovizoru i odmahnuo glavom…

Šetao je njenim gradom, zviždučući nešto što je moglo biti Kondorov let, ali i Stairway to Heaven. Uživao je u zracima zalazećeg sunca.

Zima je ove godine bila više nego blaga. Desetak stepeni Celzijusa sredinom januara, bilo je sasvim dovoljno da obuče svoju omiljenu proljetnu jaknu od tanke izvrnute kože.

Znao je da će je zateći u stanu, baš kao što je to znao kada je prvi put došao kod nje, sasvim nenajavljen da joj izjavi svoju ljubav. “Kakav je to dan bio. Prosto savršen. Nezaboravan. Hm, baš kao i ovaj danas...”

Pritisnuo je zvonce na vratima, jednom, na par sekundi. Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Uvijek je zvonio tako. Zatim se uklonio od špijunke.

Tišina. Na momenat je pomislio da ga njegov osjećaj ipak vara, a onda su se čuli koraci niz hodnik. Prepoznao ih je - dugi elegantni mačkasti koraci. Bila je to ona. Kod vrata su utihnuli. Znao je - sada gleda kroz špijunku i pita se ko li se to igra s njom - neki manijak, razbojnik, stari prijatelj, a onda se začu okretanje ključa u bravi i vrata se odškrinuše. Dok su se još otvarala, gurnuo je svoju nogu u otvor, kako bi spriječio njen pokušaj da mu ih zalupi ispred nosa. Znao je, reza jeste bila na svom mjestu, ali to je najmanji problem sad.

- Ti!? - vrisnula je, na trenutak se zbunila, ali se brzo pribrala. Upravo stavlja novu masku, sprema se za novi napad.

-  Jesam li ti rekla da više ne dolaziš, da me ne proganjaš!? Šta više želiš od mene?

-  Za početak da me pustiš unutra. S nekim stvarima se ne mogu pomiriti, dok ih ne riješim lice u lice s tobom. Dosta mi je bilo telefoniranja, ignorisanja svih mojih SMS-ova, mailova, pisama. Želim jedan iskren razgovor, oči u oči!

-  Nemaš šta da tražiš ovdje! Sve sam ti već rekla, sklanjaj nogu! Zvaću policiju!

-  Slobodno. Šta čekaš? - dok je u sebi mislio: “to sve vrijeme čekam, ali nisi glupa da tek tako lako prepustis otvorena vrata meni. Reza bi popustila u trenutku, a da vičeš na hodniku to sigurno još dugo nećeš htjeti. Znam dobro koliko ne želiš da privlačiš pažnju susjeda.”

-  Šta hoćeš kog vraga? Odjebi od mene i ostavi me već jednom na miru! Shvati, mi smo mrtvi, gotovi! Finitto!

- Ovo zbog čega sam došao nema samo veze s nama. Došao sam da popričamo pomalo o svemu. Mislim da znam i gdje leži tvoj problem kada je ljubav u pitanju. Dakle, pustićeš me unutra, ili ćemo da nastavimo sa scenama na hodniku? Možda uskoro privučemo i publiku za ovaj naš šou.

- Ja nemam problema kada je ljubav u pitanju. Jedina osoba ovdje s takvim problemima si očigledno ti.

- “Too much love will kill you, just as sure as none at all”, što bi rekao Freddie. U suštini, i tvoj i moj problem vezani su za istu stvar.

Njen pogled je bio hladan, suzdržan. Znao je, da kao i ranije, ta hladnoća može momentalno da se pretvori u neopisivu toplinu, u najljepši pogled koji mu je neko uputio, pogled pun ljubavi, pogled koji ga je osvojio, jednom zauvijek. “Samo, ovaj put, to se ipak neće desiti. Na žalost...”

- Dopusti da pritvorim vrata i otpustim rezu. Ako misliš da ćeš nešto ovim razgovorom promijeniti kod mene, grdno se varaš. Muka mi je od svega, ali ako će tebi time biti lakše, onda olakšaj si dušu - njen glas je bio prezriv, pun omalovažavanja, ali to ga više nije pogađalo.

“A i kako ne bi bio takav. Što je viši cilj kom čovjek iskreno teži, to su grane na koje je spreman da se za nj sroza, niže. A ovo jeste bio najviši cilj koji sam sebi postavio. Koliko sam se samo ponizio zbog ove ljubavi, to niko nikada za nju nije uradio. Naravno, griješio sam sa svim tim izlivima emocija, ali kad sam jednom krenuo s tim, dalje više nisam mogao da se zaustavim. A volio sam je, Bože.” Izvukao je nogu. Samo je vrh cipele ostavio uglavljen između vrata i praga, za svaki slučaj.

Lanac je zazveckao. Čuo je njene korake kako nestaju niz hodnik. Gurnuo je vrata i ušao unutra.

“Sve je ostalo isto”, pomisli osvrćući se i posmatrajući Asterixa, njenog crnog mačka koji mu se baš kao i nekada davno umiljavao oko nogu predući, uzdignutog repa. “Divna životinja, ali ipak, životinja koju mrzim. Životinja koju moraš tući da bi te voljela.”

Tu je bila i saksija s velikim filadendronom, par njenih štiklica, isti ormar za obuću, uzani tepih koji se protezao hodnikom, na čijem je kraju, s desne strane bila njena omiljena soba u koju je upravo ulazila. Zatvorio je ulazna vrata, zaključao ih, a onda krenuo za njom.

                                         ***

(to be continued)

***

     -  Pa, da čujem šta mi imaš reći. Moram kasnije da se vidim sa Irenom i nemam baš vremena za bacanje – ponovo je bila drska, baš kao i uvijek, ili tačnije otkako je prvi put pljunuo na svoj ponos.

Sjedila je na dvosjedu prekrštajući noge u svojim savršeno skrojenim trapericama. Gore je imala bijelu majicu do iznad pupka. On se zavalio na fotelju naslonivši zglob desne noge, preko lijevog koljena.

-   Vjeruješ li u reinkarnaciju?

-   Otkud sad to? Mislila sam da si kršćanin.

-  Ja sam ti jako liberalan hriščanin, kao što znaš, koji je sinoć imao trenutak prosvjetljenja – nasmijao se – sjećaš li se šta onaj šamanski horoskop kaže da si bila u prošlom životu?

-  Neki sudija, ili tako što. Da, i šta onda? Kakve veze to ima s tobom i sa mnom? - nasmijala se posmatrajući ga kao nekog ko nema pojma šta govori. Počela je da se zabavlja, još jednom je držala konce igre u svojim rukama. Ili je bar tako mislila.

-  Zapravo zapisničar, ali to i nije tako bitno. Sjećaš li se šta je bilo s tvojim ženama?

Izraz čuđenja pređe preko njenog lica.

- Ti mene zajebavaš? To je najobičniji jebeni horoskop!

- Naravno da ne, ozbiljan sam kao nikada u životu. Dvije si otrovala, što nikada nije dokazano, a treća se ubila, objesivši se, zar ne?

-  Ok, imaš sreće onda što između nas ništa nije bilo. Sada možeš lijepo, sretan i zadovoljan da se okreneš na petama i napustiš moj stan. Mislila sam da ćeš imati nešto pametnije da kažeš.

“Da, naravno. Mislila si da ću da klečim, molim, zvijezde s neba ti skidam. Da ću dozvoliti da još jednom uživaš u laskanju, dok ti se sve ne zgadi, a onda ćeš da me šutneš, vježbajući još jednom ulogu nedodirljive princeze, čiji se princ još nije rodio.”

-   Možda, ali ako se pitaš zašto ti se u ljubavi događa to što ti se već događa, zašto ne možeš da vjeruješ nijednom muškarcu, zašto imaš posla samo sa kretenima - “od kojih sam prvi ja”, pomisli - mislim da odgovor leži u tome, da još nisi okajala grijehe iz svog prošlog života - bio je savršeno ozbiljan.

-   Znaš, ti si lud. Ali stvarno, luđi nego što sam mislila. Nemam više šta s tobom da pričam. Molim te, izađi! Nekada je bilo zadovoljstvo pričati s tobom, ovo sada nema nikakvog smisla.

Imao je utisak da ona prosto osjeća da nešto nije sasvim u redu. “Intuitivna mala, nema šta.”

Ustao je iz fotelje.

- Upravo krećem, ali prije toga dužan sam da ti učinim jednu malu uslugu. Bićeš mi zahvalna na njoj, jednoga dana.

Dok je ovo govorio, iza leđa je lagano izvukao CZ99 i otkočio ga.

Nijemo ga je posmatrala razrogačenih očiju.

- Šta...? - glas joj je drhtao, dok je jedva čujno izustila tu riječ. Ma koliko da mu je nekada govorila da bi najradije bila mrtva, da joj njen život ništa ne znači, znao je da ga cijeni mnogo više nego on svoj.

-  Ništa, došao sam da ti olakšam dušu. Biraj kuda želiš da ti metak prođe. Kroz čelo?

Dok je to govorio nišanio je njeno čelo.

-  Kroz lijevo oko? – cijev skliznu naniže i udesno.

-  Desno? – pomjeri pištolj horizontalnim pokretom nalijevo – Ili možda kroz srce?

- Gdje god hoćeš. Meni je svejedno – izusti hladno, okrećući glavu od pištolja. Ponovo je povratila samokontrolu.

“Mudra mala, dobro blefira. Da ima posla s nekim drugim, možda bi joj čak i pošlo za rukom. Šteta što nije svjesna da sve njene igre odavno znam i da se često volim praviti da ih ne primjećujem.”

Odglumio je momenat neodlučnosti, zbunjenosti i naravno njena reakcija je odmah uslijedila.

- Što je bilo? Što čekaš? Hajde, učini mi uslugu! Riješi me već jednom bijede! Ili možda ne smiješ? Možda si samo tipična muška kukavica! Moćna šovinistička svinja s pištoljem u ruci!

Znao je - sada očekuje šamar s njegove strane, napad bijesa u kom bi skroz zaboravio na oružje. Ah, tako ga loše poznaje. Nasmijao se, podigao cijev pištolja i naslonio je sebi na čelo.

“Još jedan trenutak spoznaje”, pomisli.

-  Ko zna? Možda želim samo da shvatiš neke stvari, možda želim da te loša karma prati i iz ovoga života - reče praveći sitne krugove pomoću cijevi pištolja po svojoj sljepočnici.

Ćutala je i okrenula je glavu od njega ignorišući ga.

“Znam. Sada misli da sve ovo radim samo da bih privukao njenu pažnju. Da će biti dovoljno samo da okrene glavu i prestane obraćati pažnju na ovo malo dijete prekoputa sebe, pa će njemu sve to ubrzo da dosadi. Sada je skoro sigurna da joj više ne prijeti nikakva opasnost. Ali skoro... Ipak osjećam njen strah, i pored te savršene maske nezainteresovanosti.”

Posegnuo je lijevom rukom u džep, vadeći prigušivač iz njega. Dok ga je stavljao na cijev, ona je lagano trgla glavu prema njemu, iznenađena tim nepoznatim zvukom.

- Sonja, bićeš mi zahvalna na ovome.

Dok su im se pogledi susretali, dok je u njenom hvatao izraz iznenađenja, straha i nevjerice, povlačio je obarač. Prvi metak je prošao kroz njenu sljepoočnicu zabacujući joj glavu unazad i raznoseći dijelove mozga i komadiće lobanje po njenom kožnom dvosjedu i zidu iza njega. Stao je iznad nje, a zatim drugi metak ispalio ravno u njeno srce.

Posmatrao ju je.

-  Još samo treba dva puta da te ubijem u nekim od tvojih narednih života. Uzeću grijehove s tvoje duše. Biću tvoj anđeo čuvar i anđeo osvetnik u isti mah. Onaj koji će ti donijeti sreću, jednoga dana...

Sva sreća pa je za ovu njihovu vezu malo ko znao s njene strane, mislio je, a on je ionako već odavno bio precrtana stavka u njenom životu, na koju se nerado vraćala. Ona o njemu ovih mjeseci, sigurno nije pričala, niti pretjerano razmišljala. Uostalom, on je za sve njene drugarice koje su nekada davno i znale za njega, bio sam virtuelni lik sa svojim nickname-om, vjerovatno već sasvim zaboravljen.

Posmatrao ju je još par minuta. Ovako mrtva, otvorenih očiju, imala je blago začuđen, skoro nedužan izraz lica, poput anđela. Spustio je poljubac na njene, još uvijek tople usne.

***

Stajao je po strani dok se gomila ljudi na groblju polako razilazila. Bila je donekle u pravu, rekavši da kad umre nikome neće nedostajati, niti će ko za njom suzu pustiti. Na onaj svijet ju je ispratila svega šačica ljudi – najbliža rodbina i par prijatelja.

Sačekao je da ostane sam na groblju, a onda se lagano uputio ka njenom grobu. U desnoj ruci je nosio bijeli anturijum, cvijet koji joj je nekada davno obećao donijeti na njenu sahranu.

Kleknuo je kraj svježe humke. Nisu stigli da joj naprave grobnicu. Njena smrt je, svakako, bila iznenađenje za sve. Spustio je cvijet na svježe iskopanu zemlju, između dva vijenca.

- Nekome ipak nedostaješ – rekao je teškim promuklim glasom, a dvije suze su pale kraj velike bijele latice anturijuma. Zario je lijevu šaku duboko u humku, kao da još jednom želi da je dodirne, pomiluje za laku noć.

Znao je, moraće još dva puta ovakvim cvijetom da ukrasi njene grobove. Bio je to njegov zavjet dat njihovoj ljubavi.

- Imaću snage za to – glas mu je ovaj put bio hladan i nepokolebljiv.

Izvukao je šaku iz vlažne zemlje, prinio je nosu, a zatim obrisao o travu.

Ispravio se i nečujnim korakom uputio prema zapadnoj kapiji groblja, dok se zubato zimsko sunce poput pečata razlivalo na crvenom ravnom horizontu.

Novi Sad,

06.02.2006.god.

Ne zeli da se sjeca...

Visoravan u kamenitoj pustinji i topla noc u kojoj su meteori poput novogodisnjeg vatrometa parali nebo.
Noc punog crvenog mjeseca...

Stajao je na jednom kraju platoa glave skrivene sjenkom vrhova skupljenih krila.
Nije htjeo da je uplasi, onako sitnu, sklupcanu na drugome kraju ispod velike stijene. Htjeo je da joj objasni, ali znao je da trenutno nije u stanju da slusa, da cuje, tacnije.

A doveo ju je tu da joj otkrije istinu, da je povede sa sobom u postelju od oblaka, tamo gdje zvijezde poput kandila igraju na dlanovima. Tamo gdje je je mjesec crveni prolaz u jednu novu dimenziju u kojoj ce biti ravni bogovima...

Na prvi zvuk cijepanja koze s njegovih ramena, trgla se iz zagrljaja, odvojila usne preplaseno i zagledala se iznenadjeno u njegove oci, koje su u tim trenucima preklinjale. "Ne plasi se, sve je u redu. Ovo je nesto... skoro normalno..." A onda su zasjajile celicno plavo, i tu vise nista nije mogao da ucini. Pognute glave, gledao ju je kako bjezi...
A vjerovao je da je to bio pravi trenutak, da je to bila prava noc, da je ona bila ta prava, koja moze da shvati!

Ne, nije htjeo da je uplasi, bas kao sto nije htjeo, da jos jednu noc punog mjeseca provede skrivajuci se od nje, bjezeci u visine daleko od svih, ili se krijuci po pustinjama i morskim dubinama...

Posmatrao ju je... Bila je sada samo jos jedna koja zna njegovu tajnu i koja ne moze da je podnese. Tacnije, posljednja... 

Znao je sta mu je ciniti.

Rasirio je krila preko zvjezdanog neba, i krenuo prema njoj, gore visoko. Prema sljedecoj planeti na rubu udaljene galaksije.

(Za AnaM i sve one koji su juce ocekivali nesto vise od mog posta :)) )

 1. Ne znam da mi je zivot ista do sada pruzio "na tacni". Vjerujem da je za to zasluzan sam moj "pocetak". Iako su svi doktori savjetovali mojoj majci da abortira, posto se trudnoca jako iskomplikovala i nisu joj davali neke velike sanse, ona je rizikovala svoj zivot i eto, uz puno srece, donijela me na ovaj svijet i hvala Bogu, prezivjela.
   Naravno, ne moram da posebno opisujem kako sam zbog svega toga bio jako bolesljivo dijete, bar prvih nekoliko godina. Ali i jako tvrdoglavo, naviklo da se bori za svaki udah vazduha na ovome svijetu, ali i da ga voli, cijeni i pokusava da razumije.
   I danas, duboko u sebi osjecam, da moram da opravdam tu priliku koja mi je data - moram da opravdam zivot.
  
2. U ranim svojim godinama, odrastao sam u jako nesredjenim porodicnim odnosima. Otac i majka su zivljeli u istoj kuci s ocevim roditeljima. Otac je skoro svako vece provodio u kafani, a majka i baka (koju sam volio cini mi se kao i majku, skoro) su bar koliko se ja svojih 3-4 godine sjecam skoro svako vece vodile "pravi mali rat". Znam da su me vodile u kafanu skoro svako vece da oca izvlacim odatle. Znam da mi je ljepse bilo u kafani sa pijanim ocem, po kojoj su letjele case, nego u kuci po kojoj su letjele tegle i flase, pa su onda morale da izvlace i mene odatle, zajedno sa starim.
   Znam da mi je baka svaki dan, dok su tata i mama bili na poslu pricala kako je nesretna i navodila svoje razloge, ponekada me cak tjerajuci da mrzim svoju majku. A onda bi sa posla dolazila majka, i plakala kako ona vise ne moze da zivi tako, jer je u toj kuci samo zbog mog oca i mene, a njega nema jer je opet u kafani. I ja bih onda volio majku i molio je da ipak ne ide, da me ne napusta, jer ja zelim da ostanem sa tatom.
   Da, u svom tom haosu, pijani otac mi je bio jedina cvrsta stijena, jedini kamen oslonca. Imao je autoritet, cak i tako pijan. Autoritet ljubavi.
   Iako se pijan i tukao i probleme po kafanama pravio, nikada majku udario nije. To je mogao samo jer ju je voljeo, a da je voljela i ona njega, govori to da osim sto je sve pretrpjela i ostala, danas imaju savrsen brak. Prosto takav da mi predstavlja uzor, zbog kog bar kada je ljubav u pitanju,  i dan-danas sam idealista i vjerujem u onu pravu. Pravu zbog koje vrijedi istrpljeti i za koju se vrijedi boriti.
   Ipak, da se vratim na nesredjenu porodicnu situaciju... Na svu srecu, kada sam imao oko 6 godina, uskoro je majka ponovo zatrudnila, sa mojom sestrom. Ovoga puta, hvala Bogu, imala je lak porodjaj. Otac je prestao piti, cak i pusiti, i odjednom je citava nasa porodica utonula u jedan miran period... Ipak, prave moje borbe, tek slijede...
     
3. Naucio sam da citam sa neke 3.5 godine. Ali ne da citam - da sricem slovo po slovo, vec da citam tecno. I svi su me odmah vidjeli kao nekog "wunderkinda". Narocito sto sam bio dosta pametno dijete (nekada se salim da je s godinama moja inteligencija samo opadala, a ludost rasla ).  Pjevao sam jako lijepo, crtao, a o matematici i ljubavi prema prirodnim naukama i da ne pricam. Bio sam jako radoznao, komunikativan i otvoren, i hiperaktivan, nadasve. Nekako mi je sve islo, ukljucujuci i sportove. Znam, da sam roditelje na muke stavljao svojim pitanjima. Obozavao sam astronomiju jos kao klinac. Kada sam cuo, da "tamo negdje postoje neka sunca i planete" i da zvijezde nisu samo puste svijetle tacke na nebu, kada sam gledajuci "Zvjezdane staze" i "Ratove zvijezda", "shvatio" da su te planete i zvijezde koje se "prikazuju" tu, zapravo "te" planete i zvijezde, u meni se rodila tolika ljubav prema tim "svijetovima", ali i prema nauci i tehnici, da mi je jos od moje 7. godine majka govorila: "Ti ces biti moj astronom",  i prenosila mi svoje znanje o planetama, satelitima, zvijezdama... Obozavam je i dan-danas zbog toga. I dan-danas, ljubav prema astronomiji i astrofizici je tolika, da se potajno nadam, da cu jednoga dana, upisati astrofiziku i zavrsiti taj fakultet. :))
   Zbog sve te svoje svestranosti, imao sam u pocetku dosta "neprijatelja" medju svojim muskim drustvom, ali iskreno, djevojcice su me jako voljele, pa je mozda tu bilo i njihove sujete i zavisti. Mada, iako nisam osjecao da je to sto neke stvari ucim, kapiram, brze i bolje od drugih, nesto posebno, sve te borbe sa ostalim djecacima, samo su me tjerale da budem bolji od svih - bilo sta da radim. Ako je to fudbal, morao sam biti najbolji, ako je to trkanje biciklima, takodje. Ako je nauka, umjetnost, pjevanje, tek tu nisam imao takmaca. Vremenom je "biti najbolji", postalo mjerilo mene kao osobe. Sve dok nisam upisao VTA (Vojno-tehnicka akademija, Sluzba informatike). Tada, prvi ispit - Matematika I, i zbog nekoliko nepredjenih oblasti, ispadne da je maksimalna ocjena na tom ispitu mogla biti 9, a za one koji zele 10, trebali su ici na ETF, da bi vanredno polagali tih nekoliko oblasti. Znam da sam tada razmisljao: "Pa, jos uvijek sam najbolji, vidim da niko ni sa ETF-a nije polozio taj ispit sa 10 (pratio sam liste) a s druge strane, pa i 9 je kao i 10, uostalom, prva mi je ocjena." I naravno, obmanjivao sam sebe, a znam da je to bio samo zov Zlatoustog - onoga sanjara, vjecitog izazivaca, ljencine, koji je tom prilikom osjetio da je konacno dobio priliku. I nisam otisao na ETF da polazem za 10. I znam, to je bio pocetak moga kraja "kao najboljeg". I iskreno, danas se pitam, gdje bih bio danas da tada to nisam uradio? Da sam zavrsio faks sa 10,00? Mislim da znam, ali to je vec nesto sto prevazilazi ovu tacku 3.
   Zbog svega postignutog, do tada, bio sam jako sujetan i gord. Covjek bez slabosti. Sposoban da izadje na kraj sa svim problemima i da ostvari sve sto pozeli. Nepobjedivi ratnik, uvijek u pokretu, zeljan novih saznanja... A opet, duboko u sebi, duboko duboko, nezadovoljan i nesretan... I usamljen... Sve dok Zlatousti nije "stafetu" mog zivota uzeo u svoje ruke...
   
4. Inace, oduvijek sam znao da se zaljubim brzo, ali da volim jako dugo. Ipak, srednja skola ce ostati upamcena kao presedan. Za citave 4 godine, nisam se zaljubio. Mislio sam da sam mozda gay, ali opet, nisu me privlacili ni muskarci. Istina, je da se iza svega toga krilo jedno razocarenje u 8. razredu osnovne, zbog koga nisam mogao da se zaljubim. Jednostavno, zene su za mene postale niza rasa. Prezirao sam ih, mrzio. Gadile su mi se sa svojom tolikom hormonskom zavisnoscu, sa svojim ovozemaljskim zeljama. Da, opet je moja gordost bila kriva, moj povrijedjeni ponos, moja sujeta. Govorio sam kako zena nikada ne moze shvatiti muskarca kao sto to moze muskarac, da je previse prizemna. U potpunosti sam opravdavao Spartance i njihove biseksualne odnose, ophodjenje prema zenama kao prema majkama njihove djece, a ne kao prema predmetima ljubavi, a jos manje obozavanja!
   A onda, uskoro je doslo do nekih stvari koje su trajno izmijenile moj zivot.
   Upoznao sam jednu djevojku, koja je bila ta dugo trazena polovina, ali ipak nije... Bila je to cisto platonska ljubav, koja se nikada nije ostvarila.
   A onda, upoznao sam drugu djevojku, koja je bila ta dugo trazena polovina, i s njom u svojoj 22. godini prvi put osjetio slast orgazma. Da, dobro me citate - PRVI PUT!!! A onda je uslijedila druga krajnost. S djevojkom, koja je uskoro dosla poslije nje, zivjeo sam skoro kao u braku. Soba do sobe u stud. domu. Njena cimerka nikada tu... Ne moram ni da pisem na sta je to licilo. Pune tri i po godine.
   Poslije toga, opet druga krajnost - raskinuo sam s njom, zbog jedne djevojke koju sam upoznao preko neta... Bila je to prva i jedina moja virtuelna veza.
   Da, znam, sklon sam krajnostima...
   Danas, danas postoji jedna djevojka kojoj sam pokusao par puta prici, ali eto, bas nisam imao priliku... Za to vrijeme, pokusavam na nekim pijankama, zurkama, naci nesto vrijedno, nesto sto ce mi odvuci misli od nje... I dok se pijan ljubim i 'vatam s njima, a ona mi prolazi kroz misli, osjecam se kao da varam sve sto mi je sveto kada je ljubav u pitanju. S druge strane, u posljednjih par mjeseci, nesto bas imam srece sa zenama, i shvatate vec da ponekada, nije lako odoljeti. Ipak, time se ne opravdavam, stavise.

5. Sa 6 godina sam dvije noci zaredom plakao po par sati zato sto cu umrijeti. Vidim ja - najprije je umro jedan komsija, pa zatim drugi. Dobro bili su stari, ali isto tako je i pokojna baka govorila da se sjeca onoga sto je bilo prije 50-60 godina, kao da je bilo juce. Rezonovao sam: "Dakle, vec koliko sutra i ja cu biti star i umrijecu!?" Shvatio sam da mora da zivot jako brzo prolazi. I plakao sam, jer i pored svih teskoca i nesredjene situacije, kao i sva djeca, voljeo sam zivot. Onda mi je pokojna baba pricala o Bogu, ali s druge strane, pokojni djed je bio teski ateista: "Da Bog postoji ne bi dopustio da toliki Srbi 1941. budu baceni u jame! Zene i djeca!" I da, u meni je jos od tih najranijih dana, rasla jos jedna, teza borba u meni. Izmedju smisla i besmisla postojanja.  Nekako sam se pomirio sa sudbinom i da me nece biti, bilo da Bog postoji, ili ne. Ali ta borba oko postojanja Boga, trajala je sigurno narednih 15 godina. Onda sam u jednom trenutku shvatio da prosto ZNAM da Bog postoji. Sto nekim svojim filozofskim dokazivanjima o postojanju nematerijalnog, sto brojnim molitvama, koje su djelovale nemoguce, a koje su ostale uslisene, sto brojnim neposrednim primjerima. Danas to jednostavno znam, ali iskreno, nije uvijek u redu, ni da se prica o tome.
   Danasnji moj zivot je jedna borba. Borba poput borbi koju vodi sigurno svako od nas. Majka me je naucila kako se boriti za nesto za sta vjerujes da je prava stvar. Njena vjera me je donijela na ovaj svijet. Otac je iz korijena promijenio svoj zivot iz ljubavi prema porodici. Naucio sam da se borim za ono sto smatram da je vrijedno, sa zivotom i time sto on nosi.

    I sada, borim se sa samim sobom, ali nakon sto sam neke stvari rascistio sa samim sobom, moram priznati da je ta borba postala dosta laksa.

    Ipak, znam sebe, jako dobro, ako postane previse laka, onda cu opet zakomplikovati svoj zivot, dovoljno da mi ne bude dosadno. Postaviti novi izazov pred sebe i opet probuditi svoju gordost, nakon sto ga savladam, pa se opet boriti s njom, plasim se... Ali o tim komplikovanjima svoga zivota, ne bi stalo ni u mnogo vise tacaka od ovih 5, pa cu se zaustaviti, upravo ovdje - iza sljedece tacke.

PS Prozivam Foxy, Purplemoon, Omid, Yin i Zvjezdicu i NARAVNO - TALENTOVANO LENJ (oprosti mi prijatelju - ne bi te odavno, pa zaboravih) i CECU (ni tebe ne bi odavno :)) )